Oblak Kaktusa

Meni

Category: Proza

  • Ruža


    Ruža je nikla iz betonske pukotine, ali nije nosila u sebi ni simboliku života, ni ljubavi, ni bilo kakve romantične ideje. Njene latice bile su prljave, posute česticama smoga i kapljama ulja iz obližnjih mašina. Ljudi su je ignorisali, prolazili pored nje bez ijednog pogleda, osim jednog čoveka koji je zastao i pljunuo pored nje, kao da je njen rast uvreda za tlo.

    „Ne pripadaš ovde,“ rekao je tiho, više sebi nego njoj. Ruža, naravno, nije odgovarala, ali njeno trnje izgledalo je kao da prkosi njegovim rečima. On se sagnuo, gledao je izbliza, kao da pokušava da razume njen smisao, a zatim posegnuo rukom. Nije to bio gest nežnosti, već nečega između radoznalosti i potisnutog besa. Prst mu je zakačio jedno od njenih oštrih bodlji. Kap krvi pala je na njene latice, crvena na mutno-ružičastu.

    „Glupa stvar,“ promrmljao je dok je sisao prst. Ali nije otišao. Stajao je i dalje, posmatrajući je kao da očekuje nešto – odgovor, objašnjenje, bilo šta. Ruža je bila nepokretna, tiha, ali njeno prisustvo delovalo je kao izazov.

    Iznad njih, oblaci su se povlačili tek toliko da jedan zrak sunca probije sivilo. Svetlost je pala pravo na ružu, obasjavajući njene oštećene latice. U tom trenutku, ona je delovala drugačije – ne lepša, ne čarobna, već upornija, kao da govori: „I dalje stojim.“

    Čovek je zatezao vilicu. Taj osećaj, ta nelagodnost koju je osećao gledajući ružu, nije ga puštala. Nije znao zašto ga je nešto tako nevažno izazivalo. Možda zato što je bilo protiv pravila. Beton je bio pobeda, znak da je priroda savladana, ukroćena. Ruža u betonu bila je greška. Ali greška koja nije odustajala.

    Dok je on stajao, duboko zamotan u svoje misli, žena u crnoj jakni prošla je pored njega i zaustavila se. Pogled joj je pao prvo na ružu, a zatim na čoveka. Njeno lice bilo je ozbiljno, gotovo tužno, ali u očima joj se videlo nešto poput inata.

    „Šta radiš?“ upitala je, prekrštajući ruke.

    „Gledam ovaj korov kako se igra cveta,“ rekao je, pokušavajući da zvuči ravnodušno. U glasu mu se ipak čula nota nervoze.

    „To nije korov,“ rekla je ona mirno. „To je otpor.“

    On se nasmejao, glasno i neiskreno, kao da njene reči želi da obori sopstvenim podsmehom. „Ruža u betonu nije otpor. To je greška prirode.“

    „Greška?“ upitala je, pogledavši ga direktno, skoro pronicljivo. „A šta si ti onda?“

    Nije odmah odgovorio. Njene reči pogodile su ga na način koji nije očekivao. U njegovom pogledu nešto se promenilo – oštrina je popustila, kao da se lomila. Ruža je stajala između njih, nepomična, ali njeno prisustvo delovalo je kao tiho pitanje, nešto što nijedno od njih nije moglo ignorisati.

    „Ruža nije ništa,“ rekao je konačno, pokušavajući da povrati kontrolu. „Ali ipak stoji ovde.“

    Žena je na to samo klimnula, s malim osmehom koji je govorio više nego što je želela da kaže. „Da,“ rekla je. „I dalje stoji.“

    Okrenula se i otišla, ostavljajući ga samog s ružom i onim što je sada osećao u sebi – nejasan pritisak, pitanje koje nije umeo da postavi. Gledao je biljku, sada obasjanu tim jednim zrakom sunca, i osetio kako se nešto u njemu pokreće, nešto što je dugo bilo uspavano ili zaboravljeno.

    Ruža je i dalje stajala u pukotini, tanka i krhka, ali neumoljiva. Beton je bio svuda oko nje, hladan i težak, ali nije mogao da je slomi.


    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

     ATU hronika Sunca
  • Kratak razgovor u zoo-vrtu i ptica s rogovima

     

           
    Idemo kod
    prolaza ptice sa rogovima. Ja sam ve
    ć bio tamo, a setio sam da ćeš ti doneti fantastično Ružino vino.

           
    Ja sam
    donela sla
    čke.

           
    Šta su
    sla
    čke?

           
    Kako ne
    znaš. To su jestivi delovi slagalice koje sam napravila. Ne znaš da li da pre
    jedeš ili sla
    žeš?

           
    Stvari se
    tako brzo menjaju.

           
    Ne
    menjaju se stvari ve
    ć
    ose
    ćanja.

           
    Ptica je
    to rekla to isto ili sam je bar tako razumeo. Ona ne peva niti grok
    će kao druge ptice, niti zabada kao
    ponekad orlovi i usamljenici. Njen rog je tre
    će…

           
    Piramida!
    Da li vidiš? Prošli smo pored nje i ona je nestala?

           
    Ali, ovde
    nema piramida i prekinula si me…

           
    Neznalica…Nema
    veze! Zastoj vozila, idemo dalje. Ne volim toliko ptice.

           
    Smatram
    da ih u stvari voliš, ali si malo ljubomorna na njihovu slobodu. Malo više?

           
    Nisam
    ljubomorna.

           
    Znači jesi, HaHa…

           
    Aha, sada
    je vidim. Rogom se orijentiše i pronalazi svoje mesto u svetu.

           
    Kod
    Nabokova drve
    će
    hodo
    časti i sve vreme je u pokretu. Ako se
    dobro se
    ćam negde je nazvao drveće  najvećim hodočasnicima.

           
    Drvobradi
    hodo
    časnik! Institucija! Jeeej…

           
     „Ja sam se rodio ispod
    gusenica
    , ko ovo beše rekao?

           
    Pesma
    Block Out-a. Mo
    žda
    je mislio na tenki
    će.

           
    Moguće, svakako je veoma depresivna.

           
    Slika je
    pala u vodu. Idi vidi!

           
    To su
    omoti za film Stalker, Andreja Tarkovskog. Ne znam otkud ovde? Film je star 42
    godine.

           
    Nisam
    gledala.

           
    Izgleda
    mi kao da je to film o našim
    željama, odnosu našeg života i onoga što u istom  želimo.

           
    Prođi pored trafike i uzmi nam jagode.

           
    Sa
    šlagom?

           
    Volim,
    ali sada bez. Treba mi kiselina.

           
    Evo je
    opet. Rogata ptica. I uvek je tako vidiš, po strani kao da se prikrada iza oka,
    mada nekad proleti i direktno, ali previše brzo za nas.

           
    Ja sam je
    dovoljno videla. Sada mi je jasno. To je ptica s kojom se mo
    žeš povezati. Možeš videti sve predele koje i ona vidi.

           
    Kako?

           
    Nauči da letiš. Slušaj tajnu letenja i
    poseti obale ve
    čnog
    vetra.

     

    Zgrada u Zoološkom vrtu, Milica Milovanović 


    Vladimir Tomić, Razneseni Svemir (Oblak Kaktusa) Beograd 18.6. 2021;  20:50

    Posvećeno
    Milici  (zoo-vrt)


  • Normalan razgovor

    Upoznavanje
    Veštice i Jahača zmije
      Veštica:
    Koje zmiče voziš?

      Jahač
    zmije
    : Vozim se na oblaku, a tamo me izbacila zmija koju sam jahao.
    Izbacila me između neba i zemlje.

      Veštica:
    Kako se zoveš?

      Jahač
    zmije
    : Ja nemam ime niti sam ime. Niko sam i ništa.

      Veštica:
    Odakle si, kuda ideš?

      Jahač
    zmije
    : Nisam ni od kuda i ne idem nigde. Moj put je beskonačan i bez
    odredišta a moja domovina je sva priroda.

     Veštica:
    Koja ti je omiljena boja?

     Jahač
    zmije:
    Plava: jer me podseća na okean i izgubljeni mač drevnh kraljeva.

     Veštica:
    Koju muziku voliš?

     Jahač
    zmije
    : Najviše volim zvuk ptica i njihove pesme: jer one me podsećaju
    na detinjstvo i divlji glas deteta.

    Veštica:
    Kakvo vreme voliš?

    Jahač
    zmije
    : Vetrovito. Vetar menja i preobražava. Vreme je
    preobražaj.  A da li ja sada tebe nešto
    smem da pitam, Veštice?



                                                            

                                                               Vladimir Tomić, Razneseni Svemir (Oblak Kaktusa)

    23.8. 2019