Meni

Tag: cenzura

  • Vlast, cenzura i simulakrum: Kako se kreira iluzija

    Mim sa američkim domorocima koji došljacima poručuju da se vrate kući


    Ponekad je dovoljno pogledati mim da bismo shvatili sav apsurd sveta u kojem živimo. Jedan takav mim pokazuje američke domorodce koji ironično govore došljacima da „idu kući“, na isti način na koji Donald Tramp danas poziva migrante da napuste Ameriku. Na površini, ovo izgleda kao jednostavna šala, ali kada se malo dublje zaroni, postaje jasnije da se ovde ne radi samo o ironiji, već o nečemu mnogo fundamentalnijem, o pitanju vlasništva, identiteta i iluzija o tome kome zapravo pripada određena zemlja.

    Jedna od najvećih obmana ljudske civilizacije jeste uverenje da posedujemo zemlju, da imamo neko „pravo“ na nju, kao da nam je priroda garantovala tapiju na određeni deo planete. To je posebno paradoksalno u društvima koja su nastala na kolonizaciji, poput SAD-a, gde su nekadašnji došljaci sada ti koji određuju ko sme da dođe, a ko ne.

    Razlika između nas i ptica je u tome što su ptice mudrije. Nemaju iluziju da je baš njihovo gnezdo nešto trajno i nepromenljivo. Instinktivno razumeju da je ono samo privremeno boravište. Ljudi, s druge strane, imaju potrebu da veruju u trajnost svojih domova, država i civilizacija, iako su kroz istoriju te stvari uvek bile podložne promenama.

    Trampove parole o „Americi Amerikancima“ potpuno ignoriše istorijsku činjenicu da su njegovi preci, kao i preci velike većine današnjih Amerikanaca, upravo oni koji su došli niotkuda i stvorili naciju kroz ekspanziju i osvajanje. Ako bi se princip „vratite se odakle ste došli“ primenjivao dosledno, cela Severna Amerika bi ostala u rukama starosedelaca.

    Ali ovo nije samo američka priča. Svaka nacija ima svoj mit o „iskonskom pravu“ na teritoriju, a istorija pokazuje da su granice uvek bile fluidne. Vojske su se kretale, narodi su se mešali, osvajali i gubili tlo pod nogama. To se može videti i na Balkanu, gde su granice pomerane na svakih nekoliko decenija, a narodi često koristili iste argumente kao Tramp danas, samo iz različitih perspektiva.

    No, u savremenom svetu, pitanje teritorijalne pripadnosti više nije samo pitanje nacija, već i pitanje moći. Danas nisu države te koje poseduju svet, svetom upravljaju korporacije i pojedinci čije bogatstvo prevazilazi budžete čitavih zemalja.

    Kada se Elon Mask meša u geopolitiku ili kada Bil Gejts oblikuje globalne zdravstvene politike, postaje jasno da nacionalne granice više nemaju istu funkciju. Oni koji kritikuju globalizam često propuštaju da vide ovu dimenziju. Nacionalni suverenitet nije ugrožen migracijom radnika ili kulturnim promenama, već činjenicom da korporativni interesi danas imaju veću težinu od političkih institucija.

    Ironično, Tramp i njemu slični, koji se zalažu za „suverenitet“, isti su oni koji podržavaju ekonomski model u kojem korporacije imaju moć nad zakonima, banke diktiraju sudbinu država, a digitalne platforme postavljaju pravila igre.

    Naravno, ne gledam stvari crno-belo. Tramp i Mask su imali i nekoliko poteza koji su išli u korist slobode izražavanja, poput suzbijanja savremene cenzure na Fejsbuku i drugim platformama, koja se sama naziva „proverom činjenica“. Cenzure inače vole da se maskiraju pod takvim nazivima. Naravno da ne kažu otvoreno: „Mi smo cenzura.“



    Ines Doujak, Not Dressed for Conquering, MACBA, 2015.

    Not Dressed for Conquering”, Inés Doujak, izložena u Muzeju savremene umetnosti u Barseloni (MACBA), 2015.




    Međutim, bitno je napomenuti da ovo nije deo nikakvih teorija zavere. Ne tvrdim da postoji neka tajna zavera elita, već jednostavno ukazujem na lako proverljive činjenice. Moć se uvek koncentriše u rukama onih koji imaju resurse. Nekada su to bili kraljevi i crkveni velikodostojnici, danas su to milijarderi i korporacije.

    U ovom kontekstu, dolazimo do pitanja kontrole informacija. Već sada, ono što znamo o svetu zavisi od toga ko nam plasira informacije i ko ih kontroliše.

    Ako danas pokušate da pronađete informacije o kontroverznim temama, poput uticaja vakcina na zdravlje ili geopolitičkih pozadina određenih sukoba, prvo što će vam pretraga izbaciti jesu tekstovi tzv. „proveravača činjenica“. Na prvi pogled, to deluje kao neutralna, korisna funkcija. Ali kada malo dublje pogledate, shvatićete da ti „proveravači“ nisu nezavisni arbitri istine, već deo sistemske propagande koja oblikuje javno mnjenje.

    Ovo ne znači da svaka informacija na internetu treba da bude prihvaćena bez provere. Naprotiv, kritičko mišljenje podrazumeva preispitivanje svih izvora, ali ne kroz monopol jednog narativa, već kroz otvorenu debatu. Problem nastaje kada monopol nad istinom preuzmu oni koji odlučuju šta je „dozvoljeno“ mišljenje, a šta nije.

    Kao što su kroz istoriju zvanične istine često bile pogrešne, tako i danas postoji realna opasnost od dogmatizacije nauke i politike. Nekada su naučnici tvrdili da je lobotomija rešenje za mentalne bolesti, da je margarin zdraviji od putera, ili da pušenje nije štetno. Kritičko mišljenje znači biti otvoren za mogućnost greške i stalno preispitivati, umesto slepo verovati određenim autoritetima.

    Društvene mreže i digitalne platforme ne cenzurišu nužno direktno, ali kreiraju algoritme koji favorizuju određene informacije i guše druge. Nije neophodno zabraniti govor da bi on postao nevidljiv.


    Lili Bluz, Motivi cenzure, digitalna obrada
    Motivi cenzure, Lili Bluz, Digitalna obrada


    Danas, ako neko iznese mišljenje koje odstupa od mainstream narativa, neće ga nužno uhapsiti ili blokirati, ali će mu smanjiti domet, učiniti ga nevidljivim u pretragama, označiti ga kao „kontroverznog“. Ljudi će se samocenzurisati, pazeći šta govore, ne zato što se plaše zatvora, već zato što se plaše društvene diskreditacije.

    Mim sa domorocima koji govore doseljenicima „Idite kući“ nije samo duhovit. On je simbol šire iluzije u kojoj živimo.

    Ljudima se prodaje mit o teritorijalnoj pripadnosti, dok moć pripada onima koji ne poznaju granice. Proklamuje se ideja slobode mišljenja, dok se informacije filtriraju tako da određene istine postanu nevidljive.

    U takvom svetu, jedino što ostaje jeste kritičko mišljenje. Ne slepa vera ni u jednu stranu, ni u jedan narativ, ni u jednu ideologiju. Svet u kojem živimo sastavljen je od simulakruma, slika koje imitiraju stvarnost, ali je ne odražavaju u potpunosti.

    Ako ništa drugo, možda je vreme da prepoznamo taj mehanizam i prestanemo da igramo po njegovim pravilima.


    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
  • Savremena cenzura i apsurd međuljudske komunikacije

      

    “When you tear out a man’s tongue, you are not proving him a liar, you’re only telling the world that you fear what he might say.”

     George R.R. Martin, A Clash of Kings
    ….

    Funkcija savremenih cenzora koji sebe nazivaju proveravači činjenica nikad nije ni bila u tome da stvarno ispravljaju dezinformacije ili iznose činjenice iako među njima svakako ima onih koji su uvereni da to stvarno čine. Prava njihova svrha, razlog iz kojeg su pokrenuti, organizovani u timove je zapravo u zbunjivanju i zastrašivanju ljudi a druga svrha je prilično banalna, jer, ne primer, Gugl na određene ključne reči prilikom pretrage za koje biste, možda, hteli da vidite nezavisnije izvore i istraživanja, skoro uvek prvo izbacuje ono što o toj temi misle cenzori. Tako, na primer, ako pokušate da izguglate neke ozbiljnije analize o nedavnim, iznenadnim smrtima sportista na terenima, koje su prošle bez objašnjenja, i da je, možda to imalo neke veze sa primanjem vakcine ili ne, izbaciće vam na prvim stranicima skoro isključivo ono što pišu cenzori. Retko ko će se zadubiti u detaljniju analizu i pročitati druge stotine i stotine stranica kao i drugih izvora po tom pitanju. Oni čak i ne osporavaju da postoji mogućnost da je to bilo zbog vakcina već navode ono čuveno: “da za tako nešto nema dovoljno dokaza”, bez da se trude da do dokaza svi dođemo, jer kao što sam rekao to i nije njihova svrha. Masa ljudi će čak i bez čitanja njihovih tekstova, vodeći se samo po naslovu reći: “Pa, eto, to ti je već osporeno, proveravači činjenica, su to već obavili“, i neće otići dublje od toga. Time je jedan cilj postignut, ali drugi je širi od toga, i radi se uterivanju straha u ljude, jer se insistira da nečije pisanje i govor stalno budu “činjenični” i da se vode tim naivno zamišljenim konceptom. U velikom broju slučajeva, cenzori ni sami nisu svesni da je to što rade cenzura ili uterivanje straha, jer često među njima uposle mlađe ljude, koji fanatično veruju u ispravnost određene konstelacije stavova ili neke agende. Ne mora sve što čovek piše biti proverena činjenica, naučno dokazana stvar i sve tome slično. Mnogi su počeli da proveraju, odmeravaju svaku reč kao da će ih neka nevidljiva policija zbog toga sankcionisati, kao da je užasan, pakleni greh da čovek nešto pogreši ili nešto loše napiše ili oko nečeg ne bude u pravu. Ljudi niti su bogovi, niti su super-inteligentni roboti iz 2658. godine već su to što jesu: ljudi sa svim svojim manama, vrlinama i različtim mentalnim sklopovima. Pored toga, nauka odnosno njena sistematizacija znanja, i metod koji se tu upotrebljava, nije jedini način kako se stvarnost, mi sami i sve oko nas može posmatrati. Mi se i u govoru i u delima (na primer: književnim i umetničkim delima), često služimo različitim perspektivama koje ne moraju biti “tačne”, “istinite”, “opšte-važeće” ili “opšte-obavezujuće”. Kada neko ima volju da pročita dobar roman ili da satima gleda u neko slikarsko delo, to najčešće nije zato što u istom traži činjenice već zato što traži putovanje u nešto drugo, drugačije, što do sada nije iskusio a što je moguće iz neke perspektive a ne iz nekog činjeničnog stanja.



    Ilustracija apsurda međuljudske komunikacije

    Slika iznad odlično predstavlja apsurd, koji nas je zadesio a koji uslovno možemo nazvati: apsurdom komunikacije. Više puta sam pisao o tome, u razgovorima sa mnogim osobama koje su insistirale da se za neku određenu temu diskusije mora čuti reč eksperta za tu datu, konkretnu temu. Čak i kada im se da reč konkretnog stručnjaka za to, onda, kao u slučaju kovid-mera, prelaze na druge oblike napada na sagovornike, koji su često tri, poznate logičke greške: 1) ad hominem, 2) ad verecundiam i 3) ad populum. Njih ima mnogo više, ali sam te tri izdvojio kao najviše upotrebljavane na društvenim mrežama i forumima. To je uzelo takve razmere, da se ljudima bukvalno cenzuriše govor ukoliko to o čemu govore nije predmet njihove struke što je potpuni apsurd, jer kada bismo to uveli kao pravilne načine vođenja bilo koje argumentacije-praktično više ni o čemu ne bismo mogli da govorimo. Istina, govor i govorenja se ne cenzurišu direktno, u smislu potpune zabrane istog, ali biva odmah diskreditovano i stavljeno u inferioran položaj tako što se etiketira ka brbljanje nestručne budale. Ako robijaš kaže da je 2 + 2 =4, istinitost ovog aritmetičkog iskaza ne može biti osporena time što je to rekao: “robijaš” (primer, ad hominem-a). Ukoliko jedan lekar (autoritet) kaže da je određeni biološki preparat ok, tom sudu se ne može verovati samo zbog činjenice da se radi o lekaru (primer, ad verecendima-a). Ukoliko je kvalitet nekog proizvoda ocenjen najvišim ocenama u recenzijama, ne znači da se stvarno radi o nečemu kvalitetnom (primer ad populum-a). 

    Ovo zvuči jednostavno i lako za poimanje mnogima, kada ovako pročitaju, ali u svakodnevnoj komunikaciji, i pod jakim uticajem medija stvari se tako zamrse, da više ni 100 mudraca ne mogu da ih odmrse. Dok se ne “odmrsimo” možda nam do tada jedino ostaje da se šalimo i zezamo pa kada čujemo pozivače na struku da spomenu reč: “zvezda” (kažemo: stoj-nisi astronom po struci); pečurka (stoj-nisi mikolog po struci), film (stoj, nisi studirao filmsku režiju), i tome slično. Može se reći da je dobro dok još uvek možemo da se šalimo, ali biće opasno ako i humor stane.


    Vladimir Tomić, Razneseni Svemir (Oblak Kaktusa)