Meni

Tag: nostalgija

  • Aristotel na trafici: Zašto smo zaboravili da se smejemo?


    Korice prvog italijanskog izdanja romana Ime ruže
    Slika korica prvog italijanskog izdanja knjige

    Piše: Vladimir Tomić

    Jedna od boljih akcija koja se dogodila u ovoj državi, a koje se ja sećam kao nečega stvarno kolektivnog, na nivou čitavog naroda, desila se negde u periodu između 2001. i 2005. godine. Ne sećam se sasvim precizno da li je u to bila direktno uključena država, jer je više delovalo kao projekat koji su gurale medijske kuće i novine (tada drugačije nego danas), uz koje si mogao da dobiješ knjigu po simboličnoj ceni. U mojoj glavi to je ostalo kao „knjige za dinar”: ujutro kupiš novine na trafici, i uz njih dobiješ knjigu. A među tim naslovima bilo je nečeg ozbiljno dobrog, recimo Ime ruže Umberta Eka, ili Hadrijanovi memoari Margerit Jursenar.

    Naravno, skladno s našim mentalitetom, čak i od takve dositejevske, prosvetiteljske akcije, smeštene u 21. vek, ponegde se pravio nušićevski cirkus. Dešavalo se da dođeš na trafiku, da bukvalno brzgaš da budeš prvi u sedam ujutru, i onda ti prodavac (ili prodavačica) hladno kaže: „Nema više tih novina.” Kao da je u pitanju neka retka roba ispod pulta, a ne nešto što je javno reklamirano i što bi trebalo da bude dostupno svima koji su poranili.

    To se meni dogodilo jednog jutra u Leskovcu, u centru, kod gimnazije; tu negde i kod suda i supa, sve mi je i danas u slici: raskrsnica, hladnoća jutra, ona vrsta gradske polu-tišine koja traje samo par minuta pre nego što se dan potpuno zahukta. Ja školarac, dan mi počinje tako što ustajem, prebacujem se autobusom oko 17 kilometara do škole, a u tom periodu već postajem izrazito neposlušan spram autoriteta: u glavi mi nije disciplina, nego ono što volim i u šta bežim: književnost, filozofija, psihologija, istorija. U ustima mi gori cigareta „57”, tada popularna među mlađima, i iz nekog polu-zbunjenog uzbuđenja, jer taj dan se „hvata” Eko – pitam prodavačicu, onako sugestivno i ispitivački: „A imate li te novine?” Pritom znam da ona zna i ja znam zašto ih tražim, kao da je greh tražiti nešto što je išlo javno, kao reklama, nešto što bi navodno trebalo da bude dostupno svima ako kupiš taj broj. Ona mi kaže kratko: „Ne.” Hej – „ne”, bez objašnjenja, bez ičega, a lice joj već u stavu: sad ću ga ubiti ako još nešto pita. Nema veze što je prošlo jedva desetak minuta od otvaranja trafike, i nema šanse da je stvarno sve rasprodato u tom kratkom periodu… Ah, those were the days…

    Srećom, kasnije sam, sa nekih sedamnaest godina, na drugi način došao do Imena ruže, i tu se dešava nešto što mi je ostalo kao jedna od najjačih književnih slika cenzure: u romanu se pokušava sakriti, uništiti, skloniti od sveta Aristotelova izgubljena knjiga o smehu; i to od strane fanatičnog starca u manastiru, čoveka koji je uverio sebe, u svom religiozno-ideološkom i dogmatskom uverenju, da se Isus Hrist navodno nikada nije smejao i da je smeh neskladan s božanskom prirodom. Premda Aristotel, naravno, ne govori o Isusu, jer za Isusa nije ni mogao znati; Aristotel je kroz čitav taj period skolastike i srednjeg veka bio autoritet bez kojeg se gotovo ništa nije smelo misliti do kraja. Zato su se njegova dela prevodila, analizirala i „uklapala” tako da potvrđuju obavezujuću istinu; svako drugo tumačenje lako je moglo biti proglašeno za jeres, sektaštvo, pa i đavolja posla.

    Ekov manastir je smešten u kasnu jesen 1327. godine, u severnoj Italiji, u trenutku kad teologija nadilazi akademsku disciplinu, i deluje kao politička poluga, a rasprava o siromaštvu, moći i „pravoverju” ima posledice po tela.

    I zaista, ta tela su u Ekovom svetu podložna najsurovijem ispisivanju moći. Knjiga nam ne dozvoljava da zaboravimo kako su teološke apstrakcije neretko završavale u krvi i dimu lomača. Dovoljno je prisetiti se jezivih odjeka o sudbini fra Dolčina i njegovih sledbenika, onih nesrećnika optuženih za jeres i paktiranje sa đavolom, čije je meso kidano usijanim kleštima, a koža drana sa živih tela na gradskim trgovima. Eko nas, sa izoštrenim vidom za istorijski detalj i suptilnošću vrhunskog esejiste, podseća da je srednji vek vreme kada se ideja doslovno urezivala u ljudsku fizionomiju. Telo jeretika bilo je pergament na kojem je Inkvizicija ispisivala svoju apsolutnu istinu.


    Kadar iz filma Ime ruže
    Kadar iz filma “Ime ruže”

    Ali, ispod tog vidljivog, brutalnog teatra surovosti, odvija se jedan mnogo tiši, ali suštinski opasniji rat. Rat za znakove, za simbole, za ono što sme da se misli i oseća. Eko, taj vrstan semiotičar, postavlja Vilijama od Baskervila da čita svet kao tekst, dok se prava knjiga; onaj mitski, izgubljeni drugi tom Aristotelove Poetike, krije u samom srcu lavirinta. Zašto baš komedija? Zašto je rasprava o smehu toliko opasna da se zbog nje ubija, truje i na kraju spaljuje najveća biblioteka hrišćanskog sveta?

    Slepi bibliotekar, Horhe od Burgosa, čuvar te stroge, ledene ortodoksije, ne plaši se Aristotela kao paganskog filozofa; Crkva je njega već asimilovala i prilagodila. On se plaši, ni manje ni više nego – legitimizacije smeha. U jednom od najbriljantnijih dijaloga u romanu, Horhe izgovara antologijsku odbranu dogme: „Smeh potresa telo, unakažava crte lica, čini da čovek izgleda kao majmun.” Ali njegov pravi strah leži dublje, u samoj ontologiji vlasti. Smeh oslobađa seljaka od straha od đavola. A ako nema straha od đavola, gubi se potreba za Bogom, barem onim Bogom kojeg Horhe i njegova uskogruda institucija predstavljaju. Zakon bez straha ne može da vlada. Smeh je ultimativna subverzija; on prevrće svet naglavačke, on demistifikuje nedodirljivo, on obara lažne autoritete u prašinu svakodnevice.

    Kada Vilijam od Baskervila konačno formuliše svoju tezu, on to čini sa melanholijom čoveka koji razume tragičnu prirodu fanatizma: „Možda je zadatak onoga koji voli ljude da ih navede da se smeju istini, jer jedina istina jeste naučiti osloboditi se bolesne strasti prema istini.”

    I tu dolazimo do onog ključnog, suptilnog ponora koji se otvara pred nama danas, dok razmišljam o tom hladnom jutru na leskovačkoj raskrsnici. Mi nismo spalili biblioteku, niti smo, poput Horhea, zatrovali ivice stranica da bismo ubili one koji ih gladno čitaju. Naš gubitak je daleko tragičniji, jer je nevidljiv. Mi smo smeh izgubili tako što smo ga banalizovali. Pred onom namrgođenom prodavačicom na trafici nije bilo mesta za osmeh, već samo za tupu, mehaničku ozbiljnost svakodnevnog preživljavanja i slepe poslušnosti nekom malom, lokalnom autoritetu.

    Danas nam se čini da se smejemo više nego ikad: okruženi smo industrijom zabave, jeftinim humorom, beskrajnim cinizmom sa digitalnih ekrana. Ali to nije onaj aristotelovski, katarzični smeh koji oslobađa od straha. To je histerični grč, prazna buka koja služi samo da prikrije unutrašnju teskobu. Pravi smeh, onaj koji trese temelje dogme i koji ume da se naruga i samoj smrti, tiho je ispario iz naših života. Postali smo društvo smrtno ozbiljnih fanatika, zatvorenih u sopstvene ideološke eho-komore, uvereni u ispravnost svojih malih, privatnih inkvizicija. Izgubivši taj oslobađajući smeh, postali smo sličniji slepom Horheu nego što smo spremni da priznamo; grčevito čuvamo svoje istine, spremni da metaforički „oderemo kožu” svakome ko se usudi da dovede u pitanje našu svetost i naše stavove.

    Kada se danas, decenijama kasnije, setim tog gorko-krompirastog mirisa „57” cigarete i promrzlih prstiju koji stežu sitniš za knjigu, shvatam da je Ekov roman mnogo više od detektivske priče u mantiji. To je epitaf jednom svetu koji je znao šta znači tajna i šta znači iskonska, opasna radost saznanja. Biblioteka je možda izgorela, a od nekadašnjeg sveta ostala su samo imena. Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus (Od ruže negdašnje osta ime, imena tek gola imamo). Ali onaj pravi poraz nećemo naći u pepelu izgorelih knjiga; on se nalazi u našoj hroničnoj nesposobnosti da se, pred licem apsurda i nametnutih životnih pravila, makar i onih sasvim banalnih na lokalnoj trafici, iskreno, duboko i oslobađajuće – nasmejemo.

  • Camera Lucida: Filozofija fotografije

    Dorotea Lang, Majka migrantkinja tokom Velike depresije, 1936.
    Fotografija majke migrantkinje tokom Velike depresije, 1936. Dorothea Lange, izvor slike wikimedia commons

    Pre nekoliko meseci, sasvim spontano, otkrio sam pesmu Photograph Micka Harvey-a. Ne znam da li je bio trenutak, raspoloženje ili nešto u njenom melanholičnom tonu, ali zadržala me je. Podstakla me je da razmišljam o fotografiji ne samo kao o slici uhvaćenog trenutka, već i o njenoj dubljoj, filozofskoj dimenziji. Šta fotografija zaista jeste? Kako je doživljavamo? Može li slika prošlog trenutka biti nešto više od pukog vizuelnog zapisa?

    Ta pitanja su me dovela do Camera Lucida, Svetle komore Rolana Barta, knjige koja nema monotoni akademski ton, već sadrži intimu tvorca, jer autor unosi svoj unutrašnji život i nostalgiju u ovo delo. Bart, jedan od ključnih teoretičara književnosti i semiotike 20. veka, u ovom delu ne analizira fotografiju kao kulturni fenomen, već kao lično iskustvo, prožeto sećanjem, gubitkom i prolaznošću. Njegova razmišljanja nisu suvo teorijska, već potiču iz sopstvene boli, iz pokušaja da kroz fotografiju sačuva uspomenu na majku koja je preminula.



    Anri Kartije-Breson, Dete sa flašom vina, 1954.
    Dete sa flašom vina, fotografija, Henri Cartier-Bresson, 1954. izvor slike: wikimedia commons


    Bart započinje knjigu postavljanjem fundamentalnog pitanja: šta je to što fotografiju čini jedinstvenom u odnosu na druge oblike reprezentacije, poput slikarstva, filma ili književnosti? Njegov zaključak je da je fotografija neponovljivo vezana za stvarnost na način na koji nijedan drugi medij nije. Fotografija ne može postojati bez svog referenta, ona nije slika fikcije, već dokaz da je nešto zaista bilo. Ova ideja sažeta je u njegovoj poznatoj frazi to je bilo (ça a été), kojom opisuje neizbežnu vezu između fotografije i prošlosti. Svaka fotografija svedočanstvo je nečega što je u trenutku snimanja postojalo pred objektivom, ali u trenutku posmatranja više ne postoji u istom obliku.

    Anri Kartije-Breson, čovek skače preko bare u Parizu
    Fotografija čoveka koji skače preko bare u Parizu, njegov odraz u vodi hvata se u savršenom trenutku. Snimljena u sekundi pre nego što se stopalo spusti i razbije odraz, izvros liek wikimedia commons


    Posebno značajan doprinos Svetle komore Bart daje kroz distinkciju između dva osnovna načina na koja doživljavamo fotografije: studium i punctum. Studium je opšti kulturni i intelektualni interes koji možemo imati prema nekoj fotografiji. On se odnosi na njenu kompoziciju, temu, tehničku izvedbu ili istorijski kontekst. Studium je ono što nam omogućava da racionalno analiziramo i interpretiramo fotografiju, ali ne uključuje duboko emotivno angažovanje. Punctum, s druge strane, predstavlja onaj nepredvidivi, lični detalj koji nas „ubada“ i izaziva trenutnu, nesvesnu reakciju. Punctum nije univerzalan. Ono što jednog posmatrača pogađa, drugog može potpuno ostaviti ravnodušnim. To može biti način na koji svetlost pada na nečije lice, neobičan izraz očiju ili nešto sasvim obično, ali na neki način uznemirujuće. Bartova analiza punctuma unosi subjektivnost u teoriju fotografije, ukazujući na to da značenje slike ne leži samo u njenom sadržaju, već i u odnosu koji posmatrač razvija prema njoj.


    Man Rej, Le Violon d'Ingres, 1924.
    Man Ray – “Le Violon d’Ingres” (1924), izvor slike wikimedia commons


    Specifičnost Bartove terminologije leži u etimološkom izboru reči studium i punctum, koje preuzima iz latinskog jezika kako bi preciznije objasnio ovu razliku. Studium dolazi iz latinskog studere, što znači „posvetiti se nečemu“, „biti zainteresovan“, „marljivo proučavati“. U antičkom latinskom kontekstu, studium je označavalo intelektualni trud, ali bez strasti ili dubljeg emocionalnog angažmana. Bart ga koristi kako bi opisao način na koji većina ljudi doživljava fotografije, kao objekte kulturnog interesovanja, ali ne i intimne afektivnosti. Suprotno tome, punctum dolazi iz latinskog pungere, što znači „ubosti“, „probadati“, „napraviti rupu“. Ova reč nosi višeznačnu simboliku. Punctum je rana, probod, ali i tačka, oznaka na slici koja iznenada probija svest posmatrača i emotivno ga pogađa. Bart koristi ovaj termin jer mu nijedna reč iz francuskog jezika nije mogla precizno preneti taj osećaj iznenadnog emotivnog udara koji dolazi iz nesvesnog.


    Camera lucida u upotrebi
    Camera Lucida, izvor slike: wikimedia commons


    Naziv Camera Lucida, koji je Rolan Bart odabrao za svoju knjigu, nije slučajan i nosi višeslojno značenje. Etimološki i istorijski, termin Camera Lucida dolazi iz latinskog i može se prevesti kao „svetla komora“ ili „svetla soba“. Međutim, njegovo značenje u kontekstu Bartove knjige nije tako jednostavno i zahteva dublje razumevanje. Prvobitno, Camera Lucida naziv je za optički uređaj koji je korišćen u 19. veku kao pomoć pri crtanju i precrtavanju. Ovaj instrument, koji je patentirao fizičar Vilijam Hajd Volaston 1807. godine, omogućavao je umetnicima da vide reflektovanu sliku predmeta na papiru kako bi je lakše precrtali. U suštini, Camera Lucida bila je alatka koja je omogućavala precizniju reprezentaciju stvarnosti, nudeći umetniku neku vrstu iluzorne dvostruke slike, onu realnog sveta i onu koju je trebalo preneti na papir.

    Ovo je zanimljivo u kontekstu Bartove knjige jer on fotografiju vidi ne samo kao sredstvo za beleženje stvarnosti, već i kao iluziju prošlog trenutka. Kao što je optički uređaj Camera Lucida omogućavao umetnicima da prenesu realnost na papir, tako fotografija prenosi realnost u svoj zamrznuti vizuelni zapis. Međutim, kao što Bart pokazuje u svojoj knjizi, ta prenesena realnost nikada nije potpuna. Ona je istovremeno prisutna i odsutna, stvarna i iluzorna. Fotografija nije samo slika prošlosti, već i memento mori, podsetnik na prolaznost, dokaz da ono što gledamo više nije deo sadašnjosti.

    Robert Kapa, fotografija palog vojnika
    Fotografija palog vojnika, Robert Kapa, izvor slike: izvor slikw wikimedia commons. 


    Bartova Svetla komora nije knjiga o tome kako da razumemo fotografiju. Ona je knjiga o tome kako da razumemo sebe dok je gledamo. Fotografija nije samo alat za beleženje realnosti, već i alat gubitka. Ona ne može da vrati prošlost, već samo da potvrdi njenu smrt. Ako smo mi danas opsednuti fotografisanjem više nego ikada, zar to ne znači da smo postali još svesniji prolaznosti, još uplašeniji pred ništavilom? U svetu u kojem su slike svuda oko nas, da li smo postali imuni na njihovu moć ili smo, naprotiv, postali zarobljenici pokušaja da zamrznemo trenutke koji nam stalno izmiču?

    Čarli Čaplin u sceni iz filma The Tramp
    Fotografija Čarli Čaplina tokom šetnje iz filma Trump, izvor slike wikimedia commons. 


    Ono što Bart ne kaže direktno, ali što proizilazi iz njegovog tumačenja, jeste da fotografija otkriva našu nemoć pred vremenom. Ona nije tu da nam pruži utehu, već da nam otvori ranu. Kada gledamo stare fotografije, mi ne samo da ih tumačimo, već ih i osećamo. U njima vidimo ne samo prošlost, već i njen kraj. To je ono što punctum čini tako moćnim. On nije samo detalj na slici, već iznenadni udar sopstvene prolaznosti. 


    Bart nas suočava s pitanjem koje je staro koliko i sama ljudska egzistencija. Da li fotografije čuvaju tragove našeg postojanja ili su one samo podsetnici da je svaki uhvaćeni trenutak već nepovratno iza nas?


    Literatura i izvori

    1. Bart, Rolan. Svetla komora: Beleška o fotografiji. Prevod: Slavica Miletić. Beograd: Kulturni centar Beograda, 2019.


    2. An Introduction to the Structural Analysis of Narrative 



    Razneseni svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa