Oblak Kaktusa

Meni

Tag: Platon

  • Etimologija reči pravda: od Platonove Države do tarota

    Statua boginje pravde sa povezom preko očiju, koja u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj mač, izvor slike wikimedia commons. 


    Piše: Vladimir Tomić 
    Jedan hobi koji imam godinama je etimologija. Ljubav ka etimologiji došla mi je kroz filozofiju, jer sam kroz dela antičkih filozofa primetio koliko je velik raskorak između načina na koji savremeni čovek tumači svet i sebe samog, i načina na koji su svet i čoveka posmatrali antički filozofi kao što su Anaksimandar, Platon, Heraklit, Parmenid ili Zenon. Taj raskorak je često povezan sa jezikom i načinima njegove upotrebe. 


    Specifična stvar koja mi je ostala urezana u sećanju desila se kada sam imao oko devetnaest godina. Tada sam čitao predgovor za Platonovo delo Država, koji je napisao jedan srpski autor i prevodilac, čijeg imena, nažalost, ne mogu trenutno da se setim. Ono što mi se urezalo jeste način na koji je pokušao da objasni nešto što na prvi pogled deluje jednostavno, ali nosi dublju poentu. Taj prevodilac, poznavalac starogrčkog jezika, naglasio je da kada antički narodi koriste određene reči, oni pod tim rečima ne misle isto što i mi danas kada ih izgovaramo. 

    Kao primer naveo je pojam pravde (na starogrčkom δικαιοσύνη-reč dolazi od korena δίκη (dikē), što znači red, zakon, pravda, poredak ), i to u samo dve rečenice, ali su mi te rečenice ostale kao poziv na razmišljanje i dalje istraživanje. Pokušaću jednostavnije da objasnim šta je taj prevodilac želeo da kaže. 

    Zamislimo da izađemo na ulicu i počnemo da zaustavljamo prolaznike sa jednostavnim pitanjem: šta za vas znači pravda? Verujem da bi većina ljudi počela da priča o sudskim procesima, o zakonima, o kažnjavanju onih koji su učinili zlo, o tome kako pravda „stiže zlikovce“ ili kako „zakon mora da se poštuje“. Možda bi se neko čak setio i stihova iz srpske himne koji glase: „Bože pravde, ti što spase od propasti dosad nas…“ 


    Justicija, boginja pravde kod Rimljana. izvor slike wikimedia commons



    Na prvi pogled sve to može delovati trivijalno, gotovo kao scena iz nekog holivudskog filma u kojem se pojavi neki usijani lik obučen u kostim superheroja i počne da viče pravda za potlačene! Iako ovo zvuči smešno, upravo tu postaje jasno koliko smo daleko od onoga što pravda u svom izvornom značenju jeste. 

    Ako otvorimo Platonovu Državu i pažljivo pročitamo njegove dijaloge, videćemo da pojam pravde kod starih Grka nije imao isključivo društveni ili pravni karakter. Nije se svodio na institucije koje sprovode zakone, niti na kazne i nagrade. Za Platona i njegove sagovornike pravda je bila nešto daleko veće; bila je načelo ravnoteže koje prožima ceo kosmos. Pravda je značila da svako u kosmosu zauzima svoje prirodno mesto i doprinosi celini, od elemenata u prirodi, preko društvenih uloga, pa sve do najmanjih pojava u svakodnevnom životu. U pravednom svetu, vetar duva kada treba, kiša pada kada treba, more se povlači i dolazi u pravom ritmu, a svaki čovek živi u skladu sa sobom i sa celinom. 

    I upravo taj zaboravljeni smisao pravde sjajno je sačuvan u simbolici tarot karte koja nosi isto to ime Pravda u starijim špilovima. Ova karta nas podseća na ravnotežu, odgovornost i  zakon akcije-reakcije koji ne možemo izbeći. 

    Tarot karta Pravda koju je oslikala Pamela Smit. A Vejt je promenio numeričku poziciju ovog glavnog aduta u broj XI. 



    U tarotu koji je oslikala Pamela Smit, a prisvojio A. Vejt prikazana je kao žena koja u jednoj ruci drži mač, a u drugoj vagu. Ona ne donosi pravdu kao kaznu ili nagradu, već podseća da smo mi ti koji svakog trenutka pravimo izbore i snosimo posledice svojih dela. Alister Kroli ovu kartu naziva Usklađivanje i ukazuje na to da priroda nije pravedna po ljudskim merilima, već da funkcioniše po zakonima preciznog balansa. Svaka naša misao, svaka reč i svako delo odražavaju se kao uzrok koji nosi svoju posledicu. Nema slučajnosti, nema nagrade ni kazne u onom smislu kako mi to zamišljamo, već postoji stalni tok prilagođavanja i vraćanja u ravnotežu. Dorian Nuaj ovu kartu povezuje sa egipatskom boginjom Maat, koja na tasu svoje vage meri duše. Ona ne sudi iz ljudskih motiva, već predstavlja univerzalni zakon sklada i tačnosti. U njenim rukama nalaze se alfa i omega, početak i kraj, kao podsetnik da sve što počinje mora da se dovrši i da sve što postoji mora da bude u ravnoteži. Dorijan ide i korak dalje, osvetljavajući samo poreklo reči pravda, ističući da se ona može čitati kao pra-veda, kao pra-znanje, prvo znanje o ravnoteži sveta. On piše:

    „Zlatna zora Pravdu naziva Kćer Gospodara Istine. Kroli je promenio naziv ove arkane u Usklađivanje, budući da je on pojam pravde smatrao neprikladnim da izrazi ideju karte. Po Kroliju, reč „pravda“ nema nikakvo drugo značenje osim čisto ljudskog, odnosno relativnog. I prema tome, ideju pravde ne bi trebalo smatrati prirodnom činjenicom, jer priroda nije pravedna, sudeći po bilo kojoj teološkoj ili etičkoj ideji, ali je zato priroda tačna. Tako uzevši nemam šta prigovoriti Kroliju, ali ukoliko uđemo malo dublje u reč, ne u justiciju, nego baš pravdu, spazićemo mogućnost njenog raščlanjivanja. Tako pravda postaje pra-veda, prekognicija, praznanje ili prvo znanje, odnosno više znanje. Otud lik koji drži vagu i mač, ima znanje i višu perspektivu sa koje meri i preseca. Onaj ko je pravedan, pravednik, tako postaje pra-vednik, praznalac, a ona koja je pravedna, isto tako može postati i pra-vedma, prastara veštica ili čarobnica starijeg, odnosno višeg ranga, a takva je često gospodarica sudbine. Priroda je tačna jer pravo vedi, a bez pravoveđenja nema ni usklađivanja.“



    Usklađivanje tarot karta, koja se odnosi na Pravdu iz Kroulijevog tarota koji je oslikala Frida Haris


    U ovom tumačenju pravda nije ono što mi danas zamišljamo kao kaznu, presudu ili nagradu. Ona je stanje sveprožimajuće svesnosti o zakonima ravnoteže koji su temelj svakog dela i svakog bića. Biti pravedan, prema ovome, ne znači biti isključivo po zakonu, već biti usklađen sa nevidljivim principima prirodnog poretka, koji sve vraćaju na svoje mesto, bez potrebe za ljudskom intervencijom ili presudom. Na kraju, sve se svodi na to koliko smo mi spremni da prepoznamo pravi smisao reči koje svakodnevno koristimo. Pravda, kao i mnogi drugi pojmovi koje uzimamo zdravo za gotovo, postali su za nas prazne reči koje ponavljamo bez dubljeg razumevanja. Etimologija nas podseća da ne ostajemo na površini značenja, već da tragamo za njihovom suštinom, ne nužno u tradicionalnom, već u prirodnom smislu. Kada to uradimo, otkrivamo ne samo dublji smisao reči, već i dublje slojeve nas samih i sveta oko nas. Zato sledeći put kada čujete reč pravda, setimo se da to nije samo sudnica, kazna ili himna. To je pitanje pravednog u nama, u prirodi shvaćenoj kao celokupni kosmos. To je poziv da preuzmemo odgovornost za sve što jeste i za sve što tek treba da se preobrazi. 

    Literatura i izvori: 


    1. Nuaj, D. (2023). Ideologija tarota i njena ezoterijska, kulturna i istorijska izvorišta, Tom I. Beograd.

    2. Nuaj. D. Blog post: Arkana Pravda u tarotu  

    3. Država, Platon, Dereta; 2013, Beograd; ISBN: 9788673468860  


    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

  • Pitanje patnje i različitih shvatanja duše: Anamneza i pitanje duše kod Platona (Deo drugi)

    Claude Lorrain – “Ascanius Shooting the Stag of Sylvia”, wikimedia commons.

    „Solomon kaže: Nema ničeg novog pod suncem. Kao što je Platon zamišljao da je svo znanje samo sećanje, tako i Solomon donosi svoj sud, da je svaka novina ništa drugo do zaborav.”

    Fransis Bejkon

     Ovaj citat pojavljuje se u Borhesovoj priči “Besmrtnik”


    Kada govorimo o duši, često se vraćamo na filozofska dela koja su oblikovala naše razumevanje svesti, znanja i egzistencije. U prvom delu ove rasprave, osvrnuli smo se na biljke i njihovu moguću sposobnost da osećaju bol  kao i Aristotelovo shvatanje pojma duše, ali ovaj drugi deo vodi nas kroz dublje razmatranje duše iz perspektive Platonove teorije anamneze i njenog odnosa prema patnji i znanju. Platonova anamneza predstavlja jedno od najdubljih filozofskih razmatranja o prirodi znanja, postavljajući pitanje o poreklu duše, njenom sećanju na svet ideja, i procesu ponovnog otkrivanja istine.


    Prema Platonu, duša je besmrtna i postojala je pre nego što je ušla u telo. U svetu ideja, duša je imala pristup apsolutnim istinama – formama koje su večne i nepromenljive. Sve što znamo i možemo spoznati već je sadržano u našoj duši, a učenje je proces sećanja na te večne istine. 

    Platon ovo najjasnije izlaže u dijalogu “Menon“, gde Sokrat kroz niz pitanja vodi neobrazovanog roba do matematičkog rešenja, pokazujući da rob nije naučio ništa novo, već se samo prisetio onoga što je njegova duša već znala[1].

     

    Ova teorija otvara pitanje o prirodi znanja i patnje. Ako je duša večna i nosi znanje iz sveta ideja, zašto onda patimo? Platonova anamneza sugeriše da je patnja rezultat odvojenosti duše od svog pravog porekla. Kada zaboravimo na svet ideja, kada smo uronjeni u prolazne aspekte fizičkog sveta, mi gubimo dodir sa istinom. Patnja, prema ovoj perspektivi, nije samo fizička ili emotivna, već metafizička – dolazi iz neznanja. 

     

     

    Peter Paul Rubens – “Hercules and Omphale”, wikimedia commons


    Ovo neznanje je odvojenost od večnih formi pravednosti, dobrote i lepote[2].

     



    U svetlu moderne filozofske misli, poput panpsihizma, koji tvrdi da je svest fundamentalna karakteristika svega što postoji, Platonova anamneza pruža dodatnu dimenziju za razumevanje duše i svesti. Da li bi Platon danas, suočen sa teorijama o sveopštoj svesti, rekao da sva bića nose u sebi znanje o svetu ideja? Možda je patnja, koju možemo posmatrati kao univerzalni fenomen, deo dubljeg procesa sećanja duše na svoje poreklo, na svoje božansko znanje.

    Anamneza je, dakle, proces otkrivanja unutrašnje istine, istine koja je već u nama. Sokratova metoda majeutike – metoda “porađanja” ideja – ne podrazumeva prenošenje spoljašnjih informacija, već pomaže sagovorniku da se priseti onoga što već zna.

     

    Svako poseduje to unutrašnje znanje, ali ne umeju svi da ga prepoznaju ili prizovu[3]. 

    Ovaj proces je spor i težak, ispunjen iskušenjima i patnjom, ali njegov konačni cilj je oslobađanje duše i povratak istini.

    Platonov dualizam između sveta čula i sveta ideja stavlja naglasak na patnju kao simptom ljudskog postojanja u prolaznom svetu. Dokle god smo vezani za čulnu stvarnost, prolazne stvari koje se menjaju i nestaju, mi ne možemo u potpunosti shvatiti večne forme. 

    Samo kroz anamnezu možemo transcendirati te prolazne forme i postići istinsko znanje o svetu ideja[4].

    Moderna nauka i filozofija možda se bave biološkim ili neurološkim aspektima patnje, ali Platon nas podseća da patnja ima metafizičku dimenziju. Ona je deo naše potrage za istinom. Kako duša priziva izgubljeno znanje, ona se suočava sa kontradiktornostima i ograničenjima fizičkog sveta. Patnja je, na neki način, znak da smo udaljeni od istinske spoznaje, ali i podsticaj da nastavimo potragu za sećanjem na večne istine.

    Ako duša sadrži znanje o pravdi, lepoti i dobru, patnja postaje neizbežna kada živimo u svetu nepravde, ružnoće i zla. Platon bi danas verovatno rekao da je ključ za oslobađanje od patnje upravo u podsećanju na ono što već znamo – na univerzalne forme koje oblikuju našu egzistenciju. 

    Naše nezadovoljstvo svetom ne dolazi iz same prirode postojanja, već iz našeg zaborava, iz nesposobnosti da prepoznamo pravu prirodu stvari[5].

    Nicolas Poussin – “La mort de Germanicus”, wikimedia commons.


    Patnja je, dakle, proces buđenja. Kroz patnju, duša se podseća da postoji nešto izvan prolaznog sveta – nešto večno, istinito i dobro. Ovo podsećanje može biti bolno, jer nas suočava sa našim ograničenjima, ali je i neophodno za postizanje spoznaje. Sokrat bi rekao da filozofija počinje upravo u trenutku kada prepoznamo da ne znamo ono što smo mislili da znamo, i da je naš zadatak da prizovemo to zaboravljeno znanje.

    Platonova teorija anamneze, zajedno sa modernim shvatanjima svesti, poziva nas da preispitamo prirodu našeg znanja, patnje i postojanja. Da li patimo jer smo zaboravili istinsku prirodu sveta? I može li sećanjе na te istine doneti oslobađanje?

    Reference iz drugog dela o Platonovoj anamnezi:

    1. Fine, Gail. Plato on Knowledge and Forms: Selected Essays. Oxford University Press, 2003.
    Chappell, Timothy. “Plato’s Theory of Forms.” Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2005, https://plato.stanford.edu/entries/plato-forms/.
    2. Fine, Gail. The Possibility of Inquiry: Meno’s Paradox from Socrates to Sextus. Oxford University Press, 2014.
    3. Reeve, C.D.C. Plato’s Meno. Hackett Publishing Company, 2006.
    4. Dorter, Kenneth. Form and Good in Plato’s Eleatic Dialogues. University of California Press, 1994.
    5. Scott, Dominic. Recollection and Experience: Plato’s Theory of Learning and its Successors. Cambridge University Press, 1995.

    Dodatne reference iz prvog dela o biljkama:

    Gagliano, Monica. Thus Spoke the Plant. Berkeley: North Atlantic Books, 2018.
    Trewavas, Anthony. “Aspects of Plant Intelligence.” Annals of Botany, vol. 92, no. 1, 2003, pp. 1-20.
    Marder, Michael. Thinking Plants: Philosophy of Plant Life. Columbia University Press, 2013.

     

    Vladimir Tomić, Razneseni Svemir, Oblak Kaktusa