Meni

Tag: totalitarizam

  • Sluđivanje i zbunjivanje ljudi (Panoptikon)


    Pre nekoliko godina, kada je Svetska zdravstvena organizacija 11. marta 2020. zvanično proglasila pandemiju COVID-19, zapisao sam sledeće:

    “Najveća bitka ovog doba u kojem mi živimo neće se odvijati po rovovima, bojnim poljima; neće ona biti ni bitka između različitih država, a čak i da bude otvoren među-državni sukob, neće to biti od takve važnosti koliko će biti važna bitka koju ćemo morati da dobijemo u nama samima, u našim glavama, sa samim sobom i pred sobom.” 

    Danas, kada pogledamo unazad, jasno je da je pandemija bila mnogo više od zdravstvene krize. Ona je bila laboratorijski eksperiment nad ljudskom psihologijom, globalni test kontrole i poslušnosti, najintenzivniji informacioni rat u istoriji. Ali ona je bila i otvoreni uvod u eru u kojoj će zbunjivanje i sluđivanje ljudi postati glavno oružje globalnih elita.

    Nekada su se ratovi vodili oružjem, ali danas se vode kroz medije, propagandu i masovno oblikovanje percepcije. Pandemija je bila idealna situacija da se stvori neviđeni haos: zvanični narativi su se stalno menjali: Maske ne rade → Maske su obavezne. Vakcine su 100% sigurne → Ipak postoje nuspojave, ali su retke. Drugačija mišljenja su brutalno cenzurisana, naučnici sa drugačijim stavovima su proglašavani teoretičarima zavere. Globalne institucije su preuzele kontrolu nad politikama suverenih država, a političari su postali puki izvršioci. Sve ovo je stvorilo sistemsku zbunjenost. Kada ljude izložite stalnim kontradiktornim informacijama, oni vremenom gube sposobnost kritičkog razmišljanja i postaju pasivni. Kada ne znaju kome da veruju, postaju spremni da prihvate šta god im se servira.


    Mim o kontradiktornim porukama tokom pandemije
    Mim prezet sa fejsbuka, anonimni autor


    Nekada su države bile različite. Postojao je Zapad sa svojim proklamovanim demokratskim vrednostima i Istok sa autoritarnim modelima. Danas, razlike su postale kozmetičke. U pandemiji smo videli da su “demokratske” države koristile metode totalitarne kontrole. Tehnologija nadzora je ubrzano implementirana pod izgovorom “zaštite zdravlja”. Mediji su svuda govorili istu priču, bez i najmanjeg odstupanja. To pokazuje da nema više pravih opozicija. Globalne elite funkcionišu kao jedinstven sistem, bez obzira na političke etikete koje se koriste za javnost.

    Ilustracija digitalnog panoptikona i savremenog nadzora

    Nakon COVID-a, novi talasi sluđivanja nisu prestali, već su samo promenili oblik. Rat u Ukrajini i na Bliskom Istoku koristi isti model: jednostrani narativi, polarizacija javnosti, cenzura informacija. Ekonomske krize slede iste obrasce: prebacivanje krivice na sporedne faktore, dok se prava uzročna veza sakriva. Digitalizacija i transhumanizam propagiraju ideju da će čovek postati “bog” kroz tehnologiju, dok se istovremeno govori da je samo “hakabilna životinja” bez slobodne volje. Pojedinci gube sposobnost da razlikuju realnost od kreiranog narativa. Kada neprekidno živiš u nizu kriza, na kraju prihvatiš haos kao normalno stanje i gubiš volju da mu se suprotstaviš.


    Pojam panoptikona, koji je razvio Džeremi Bentam, a kasnije proširio Mišel Fuko, pruža ključni okvir za razumevanje modernih metoda društvene kontrole. Panoptikon je arhitektonski model zatvora u kojem jedan stražar može neprekidno posmatrati zatvorenike, ali zatvorenici ne znaju kada su posmatrani, zbog čega sami internalizuju nadzor. Danas se digitalni panoptikon ostvaruje kroz nadzor nad internet aktivnostima, biometrijsku kontrolu i algoritamsko praćenje ponašanja, čime se postiže efekat samo-cenzure i unutrašnje poslušnosti.


    Panoptikon
    Panoptikon, izvor slike wikimedia commons.




    Džordž Orvel u svom romanu “1984” uvodi pojam novogovora, jezika koji ne služi komunikaciji, već oblikovanju stvarnosti kroz manipulaciju značenjem reči. Osnovni cilj novogovora je sužavanje misaonog prostora pojedinca, tako da čak i pomisao na bunt postane nemoguća. Slične prakse vidimo danas kroz redefinisanje političkih pojmova, gde se termini poput “demokratija”, “sloboda govora” i “dezinformacija” koriste na način koji menja njihovo izvorno značenje u službi određenih ideoloških narativa.

    Osim Orvela i Hakslija, važno je pomenuti i roman “Mi” Jevgenija Zamjatina, koji je jedan od prvih distopijskih romana u književnosti i inspiracija za mnoge kasnije autore. Zamjatinov svet je totalitarno društvo u kojem pojedinci nemaju privatnost, gde su sve odluke unapred određene, a ljudska volja sistematski gušena u korist “racionalnog” poretka. Ovakve ideje su se tokom 20. i 21. veka pretočile u realne sisteme kontrole.

    Savremeni autori poput Šošane Zubof, koja u svojoj knjizi “Doba nadzornog kapitalizma” analizira kako velike tehnološke kompanije koriste podatke za predviđanje i kontrolu ljudskog ponašanja, kao i Žižek, koji se bavi problemom ideološke zaslepljenosti, ukazuju na to da je moderno društvo prešlo iz sfere nadziranog u sferu potpuno predvidivog čoveka. Kada su sve naše odluke predvidljive, slobodna volja postaje iluzija.



    Jednostavan odgovor na pitanje kome koristi sluđivanje ljudi jeste: onima koji žele kontrolu. Zbunjeni ljudi su nesposobni da pruže otpor. Podeljeni ljudi nikada neće moći da se ujedine protiv stvarne moći. Ljudi pod stresom i strahom postaju pasivni i spremni da prihvate šta god im se servira kao “spas”. Pandemija je bila prvi veliki test. Sada dolaze novi takozvani “izazovi”: ekonomske krize, klimatske promene, digitalne valute, biometrijski nadzor. Ako se ovaj trend ne prepozna i ne promeni, budućnost neće biti ni tehnološka utopija ni slobodno društvo – već globalni panoptikon u kojem će svaki pojedinac biti nadgledan, kontrolisan i oblikovan kao podatak u digitalnom sistemu moćnika.

    Preporuke literature i prethodni blog- tekstovi u vezi teme:

    1. Orvel, Džordž. “1984.” Beograd: Laguna, 2017.

    2. Milgram, Stenli. “Poslušnost autoritetu.” Beograd: Clio, 2009.

    3. Čomski, Noam i Herman, Edvard S. “Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija.” Beograd: Fakultet političkih nauka, 2010.

    4. Fuko, Mišel. “Nadzor i kazna: Rađanje zatvora.” Beograd: Biblioteka XX vek, 1997.

    5. Haksli, Oldous. “Vrli novi svet.” Beograd: Laguna, 2016.

    6. Zamjatin, Jevgenij. “Mi.” Beograd: Dereta, 2004.

    7. Zubof, Šošana. “Doba nadzornog kapitalizma.” Klio, 2021








    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

  • Borba Borislava Pekića protiv fanatizma


    Ežen Delakroa, Fanatici iz Tangera
    Ežen Delkroa, Fanatici Tangiera, izvor slike wikimedia commons.

    Piše: Vladimir Tomić 

    U zbirci priča Novi Jerusalim Borislava Pekića vidi se njegovo golemo, studiozno poznavanje evropske istorije koje je on književno uobličio i pustio mašti na volju. Možda grešim, jer nisam do sada sve njegove knjige pročitao, ali iz onih koje jesam svuda se pojavljuje jedan tako ljudski, psihološki fenomen zbog kojeg Pekića hvata jeza. Taj fenomen je ljudski fanatizam, koji ako duboko analiziramo i meditativno promislimo u kontekstu društvene istorije, uzrok je možda i najvećih zlih dela počinjenih nad drugima. Nigde Pekić ne propušta da uoči ovaj fanatizam, bez obzira da li je to ideološki ili religiozni fanatizam; ali ne samo ta dva nego i fanatizam u ljudskom stvaralaštvu – u bavljenju stvarima kao što su umetnost ili nauka ili čak dosadnim administrativnim repetitivnim poslovima. Od njegove Atlantide, pa sve do Besnila; nije teško uočiti da se najveća zla po druge ljude dešavaju zbog najvećeg fanatizma pojedinačnih ljudi ili određenih grupa ljudi, koje spaja isto fanatično stremljenje. Zastrašujući drevni običaj Terafima, proricanja putem ljudske lobanje, koji se na prikriven i suptilan način pominje u Bibliji, a o kojem Pekić pripoveda već na prvim stranicima Atlantide, pa sve do ludački ispoljenih prikrivenih motiva naučnika doktora Libermana u Besnilu; svuda vidimo to nešto neodvojivo od čoveka, a to je naš ogroman napor da istrajavamo u fanatičnoj borbi za nešto, čak i u slučajevima kada smo potpuno zaboravili šta je bio izvorni cilj te borbe. Tako bi filozof Džordž Santajana nazvao ovo, jer on fanatizam definiše kao „udvostručavanje napora kada ste zaboravili svoj cilj“.


    Memorijalni centar Nijamata sa ljudskim lobanjama
    Memorijalni centar sa ljudskim lobanjama, izvor slike: wikimedia commons.

    Ali da se vratimo zbirci priča Novi Jerusalim, konkretno drugoj priči iz te zbirke koja se zove Otisak srca na zidu i u kojoj se opisuju takozvana „bića zemlje“. Priča nas vodi u istoriju i folklor Engleske u doba velikih društvenih previranja, stradanja, konflikta, bolesti i lova na veštice.

    Pekić tu kroz neočekivanu perspektivu pripoveda o vremenu kada se na ostrvu osećala pometnja zbog rata između Kralja i Parlamenta, kada su siromaštvo, kuga i politička nestabilnost dovodili ljude do očaja, a u tom vrtlogu posezalo se za objašnjenjima u nadravnom i đavolskom. Otisak srca na zidu smešta zaplet u jedan engleski trgovački grad, zamišljeno u Norfolku, gde jedna porodica, među njima i izvesni Džon Bleksmit, veruje da ima sposobnost da vidi „prave krivce“ za sve nesreće. U središtu priče osim što je misterija spaljene veštice, nalazi se i to kako se u takvoj atmosferi rodio čitav lanac opsesije, paranoje i fanatizma.


    Kadar iz filma Veštica, 2015.
    Kadar iz filma Veštica, 2015.

    Na nivou fabule, junak Džon Bleksmit počinje priču kao dečak koji slučajno prokazuje vešticu, a završava je, kako se otkriva, na prilično zastrašujući način; spoznajući da je i on sam možda „biće zemlje“, deo čitave te mreže opsesija koju je mislio da progoni. To je upravo onaj „pekićevski obrt“: ono što čovek veruje da istrebljuje, često ga prati i sâmo se u njemu nastani. Ako pogledamo širi kontekst, Borislav Pekić uvek gradi priču oko psihološkog fenomena u kojem se fanatizam razotkriva kao srž: koliko god se čovek pozivao na Božju volju, na moralnu dužnost ili na naučnu potrebu (kao dr Liberman u Besnilu), uvek je moguće da upadne u ponor sopstvenog preterivanja. Jer, jednom kada žar postane neumeren, lako se zaboravi pravi cilj, a razvija se beskrupulozna energija koja može da gazi sve pred sobom.


    Francisko Goja, Veštičji sabat
    Goja, Veštičiji Sabat, izvor slike wikimedia commons.

    Otisak srca na zidu koristi motive evropskog folklora o vešticama, sabatima, vračevima i „posebnim darovima“ koji se nađoše u rukama običnih ljudi. Međutim, iza svega toga stoji razorna kritika kolektivnih histerija i načina na koji se svaka ljudska sredina, kada je pritisnuta prevelikim strahom i nevoljom, okreće fanatičnoj potrazi za „krivcima“. U Pekićevoj verziji, isprva su glavni gresi te „krivice“ objašnjeni mračnom magijom, sve dok se ne ispostavi da su najveći pravi zločini možda proistekli iz same želje da magiju iskorene po svaku cenu. Upravo tu se vidi važan element autorove poetike: fanatici se rađaju iz nevolje, usred očaja, a potom se pretvaraju u sile daleko užasnije od onoga čemu su se prvobitno suprotstavljali.

    Upravo na tom mestu Pekić pokazuje iskonsku ljudsku kontradikciju: onog časa kad mislimo da posedujemo neoborivi kompas za dobro i zlo, nastaje doba najgorih progona. Te analogije mogu postojati i u istorijskim primerima, od inkvizicijskih suđenja, krstaških pohoda, totalitarnih ideologija, pa čak i u nekim trivijalno birokratskim praksama modernog doba.

    Pisac je, dakle, izvukao nešto univerzalno, i zato je ova priča itekako savremena, bez obzira na to što se bavi, naizgled, dalekom prošlošću; doba kraljeva i lordova, pijačnih trgova i zapuštenih kuća gde „demonija“ vreba.

    Kao i u većini Pekićevih dela, ispod toga stoji dugotrajna, gotovo filološka radoznalost za hronikama, spisima, folklorom i teologijom. Džon Bleksmit prepoznaje zlo, a možemo se zapitati: da li ga on prepoznaje, ili mu se ono prokazuje? Gde je početak i kraj jedne fanatične borbe? Odgovor nalazimo u finalu priče, kada se sam junak takoreći demistifikuje i prelazi na stranu onoga što je progonio. Taj mračni obrt simboliše upravo „pekićevski“ pogled na čoveka koji, verujući da je instrument pravde ili progresa, dolazi do spoznaje da je možda oduvek izvršavao naloge one druge sile.

    Na nivou ideje, priča Otisak srca na zidu uokviruje upravo ono što smo nazvali Pekićevom jezom prema fanatizmu: potrebu čoveka da se preda apsolutnom uverenju i da nipošto ne odustane od akcije, čak i ako je zaboravio zbog čega je ona važna. Time on potvrđuje misao Džordža Santajane: „Fanatizam je udvostručenje napora onda kada smo zaboravili svoj cilj“. U Pekićevom svetu, to udvostručenje napora viđa se podjednako u religijskom fanatiku koji spaljuje veštice, i u naučniku koji gubi moralne granice radi napretka. Stoga je priča i upozorenje i parabola, koja se može čitati i izvan svog istorijskog konteksta: fanatizam ne bira epohu, već se u njoj prilagođava, izgovara i nastavlja da ubira žrtve, a na kraju, vrlo često, i samog sebe.


    Lili Bluz, Muška veštica, digitalna obrada
    Muška veštica, Lili Bluz, digitalna obrada Dall-E

    U zbirci Novi Jerusalim, priča Otisak srca na zidu namenjena je svima koji vole pripovedanje na spoju istorijskog, fantastičnog i duboko psihološkog. Zajedno sa ostalim pričama ovog ciklusa, ona pokazuje ne samo Pekićevu široku erudiciju, već i hrabrost da se suoči sa mračnim porivima ljudske duše, koje ne oslobađa ni naša mašta, ni naša želja za „višom pravdom“. Fanatizam, koji muči Pekića gotovo u svakom njegovom tekstu, ovde je prikazan možda najplastičnije; kroz malu zajednicu, narativ o vešticama i okrutno nasilje koje na kraju jede svoju decu. Zato, kada čitamo Otisak srca na zidu, ne razmišljamo samo o Engleskoj 17. veka, već i o svakom vremenu u kojem ljudska surovost nalazi opravdanje u nekoj većoj, „svetoj“ ideji. To ujedno čini Pekića savremenim i danas, jer svako doba ume da nađe svoje veštice i svoje lovce. U doba ludila preovladavajućih covid- mera, mogli smo videti dokle nas može odvesti slepa vera u medije, autoritet i vlast, ali smo isto tako mogli videti i kuda žele da nas povedu oni koji se navodno tome protivili.

    Preporučena literatura:

    Pekić, B. (2019). Novi Jerusalim. Beograd: Laguna.

    Pekić, B. (1983/2016). Besnilo. Beograd: Laguna.

    Pekić, B. (1988/2018). Atlantida. Beograd: Laguna.

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa