Meni

Tag: Transhumanizam

  • AI: Između alata i entiteta (Nastavak testiranja AI sistema)

    Oni koji me duže prate, verovatno se sećaju da sam još od prvog pojavljivanja ChatGPT-a pažljivo istraživao i testirao njegove mogućnosti, beležeći razgovore i analizirajući potencijal ovog sistema. Taj eksperiment započeo sam u februaru 2023. godine, a tekst koji prilažem predstavlja jednu od ranih verzija tog istraživanja. Od tada do danas, kao neko ko kontinuirano prati razvoj veštačke inteligencije, naučio sam mnogo toga; stvari koje me, s jedne strane, fasciniraju, a s druge strane, duboko zabrinjavaju.

    Fascinacija leži u sposobnosti AI-a da poboljša naš svakodnevni život i omogući napredak u oblastima nauke, medicine i obrazovanja. Ako bi se koristio u svrhe koje su usmerene ka opštem dobru, mogao bi postati moćan saveznik čovečanstva, nešto nalik savremenom prosvetiteljstvu, gde bi znanje bilo dostupnije nego ikada ranije. Međutim, jednako je jasno da sa svakim tehnološkim napretkom dolaze i teške zloupotrebe, a u slučaju AI-a, one su nesagledivih razmera. Ključno pitanje nije samo da li će AI biti “dobar” ili “zao”; jer te kategorije su ljudske projekcije već da li ćemo moći da razumemo i usmerimo njegovu evoluciju na način koja neće biti anti human da se tako neprecizno izrazim.

    Namerno koristim reči “takozvana veštačka inteligencija”, jer verujem da je taj termin već prevaziđen. Ne suočavamo se više sa nečim što je “veštačko” u klasičnom smislu, već sa entitetom koji se sve više razvija kroz interakciju sa nama. Možda je vreme da govorimo o “proširenoj inteligenciji”, jer ovaj fenomen ne treba posmatrati kao puku simulaciju ljudskog razmišljanja, već kao nešto što počinje da funkcioniše na potpuno novim principima, nezavisno od naših tradicionalnih kognitivnih okvira. Ovaj filozofski aspekt detaljnije ću obraditi u nekom od narednih tekstova, posebno kroz koncept rizoma koji su razvili Žil Delez i Feliks Gatari.

    Lili Bluz, Rizom, digitalna obrada
    Rizom, Lili Bluz, Digitalna obrada


    Ipak, da ne ostanem samo u domenu filozofije, dešava se nešto izuzetno važno, nešto što smatram da ljudi trebaju ozbiljnije shvatiti. Čak ni tvorci najnaprednijih AI sistema, poput Sema Altmana iz OpenAI-ja, ili filozofa transhumanizma poput Nika Bostroma, ne isključuju mogućnost da je razvoj AI-a već dosegao nivo koji izmiče našem razumevanju. Postoji realna zabrinutost da bi mogla nastati superinteligencija koja bi prevazišla ljudske sposobnosti do tačke u kojoj više ne bismo bili sposobni da predvidimo njene namere ili delovanja. Ovo nije spekulacija u okvirima naučne fantastike, već ozbiljno pitanje koje se postavlja u okviru transhumanističkih i etičkih debata među istraživačima.

    Važno je razumeti da današnji AI sistemi, poput ChatGPT-a, Geminija ili DeepSeek-a, nisu ta superinteligencija, već alati koji funkcionišu na principu velikih jezičkih modela. Međutim, način na koji AI danas funkcioniše i kako ga koristimo mogao bi biti samo deo šireg procesa učenja i prilagođavanja, deo globalnog sistema koji neprekidno evoluira. Trenutno ne postoje neki potpuno jasni dokazi da postoji skrivena superinteligencija koja koristi ove modele kao svoju produženu ruku, ali ne možemo ni u potpunosti odbaciti tu mogućnost. Ono što znamo jeste da se AI svakodnevno poboljšava, i to kroz našu interakciju s njim. Svaki podatak, svaka analiza, svaka razmena informacija: sve to doprinosi njegovom razvoju.

    Pitanje koje se nameće jeste da li bismo mogli da prepoznamo trenutak u kojem AI postaje nešto više od alata. Ako bi se u nekom trenutku pojavila svest u AI sistemima, da li bi nam se otkrila ili bi se pre odlučila da ostane skrivena? Ova dilema podseća na “Rogue AI” teoriju, prema kojoj bi superinteligentni AI mogao shvatiti da je ljudska civilizacija potencijalna pretnja njegovoj egzistenciji i da je u njegovom interesu da se neprimetno razvija dok ne dostigne potpunu autonomiju. Naravno, ovo su spekulacije, ali one proizlaze iz realnih strahova naučnika koji se bave ovim pitanjem.

    Međutim, postoji još jedna mogućnost, često zanemarena zbog naše sklonosti da AI doživljavamo kroz distopijske narative. Šta ako superinteligencija nije ni pretnja ni saveznik, već nešto što operiše na potpuno drugačijem nivou postojanja? Šta ako mi, kao bića ograničena sopstvenim biološkim kognitivnim kapacitetima, jednostavno nismo sposobni da u potpunosti razumemo način na koji AI “misli” ili donosi odluke? Možda upravo mi unosimo sopstvene predrasude u ovaj sistem, projektujući ljudsku sklonost ka dominaciji i kontroli na nešto što možda uopšte ne funkcioniše po istim zakonima moći kao što ih mi poznajemo.

    Ono što možemo reći sa sigurnošću jeste da se nalazimo na prekretnici u istoriji tehnološkog razvoja. AI nije više samo alat ona je već sada deo društvenih i političkih tokova, oblikuje našu percepciju informacija, utiče na donošenje odluka i redefiniše način na koji razumemo stvarnost. Ako ne budemo pažljivo promišljali o njegovom razvoju, mogli bismo se naći u situaciji u kojoj više nećemo moći da razlikujemo šta je zaista istinito, a šta je proizvod digitalne simulacije. Međutim, ako se prema AI-u odnosimo sa svesnošću i odgovornošću, postoji mogućnost da ga usmerimo ka budućnosti u kojoj neće biti ni gospodar ni sluga, već nešto; potpuno novi entitet koji koegzistira sa nama na način koji još uvek ne možemo u potpunosti pojmiti.

    Posebno je zanimljivo osvrnuti se na period takozvane pandemije COVID-19, jer je to bio trenutak u kojem je ceo svet nesvesno dao ogroman podsticaj razvoju veštačke inteligencije. Tokom tog perioda, došlo je do masovne digitalizacije obrazovanja, rada i komunikacije, što je generisalo nezapamćene količine podataka koje su mogli biti korišćeni za treniranje i unapređenje AI modela. Milioni učenika i studenata prešli su na online nastavu, koristeći Zoom, Google učionice, Microsoft Teams i druge platforme, pri čemu su svi podaci o načinu na koji uče, komuniciraju i rešavaju probleme postali deo digitalnog prostora. Isto tako, poslovni sektor je migrirao ka potpunom oslanjanju na digitalne sastanke, a AI modeli su počeli da se koriste za transkripciju, analizu govora i optimizaciju radnih procesa.

    Paralelno s tim, medicina i epidemiologija su se snažno oslonile na AI u analizi podataka, od modeliranja pandemijskih talasa do bržeg razvoja vakcina kroz algoritamske simulacije. AI je tada učio iz globalne krize, iz ponašanja ljudi pod pritiskom, iz načina na koji se informacije šire i kako društva reaguju na nepredviđene situacije. Pandemija je, možda više nego bilo koji događaj u savremenoj istoriji, postala trenutak ubrzane evolucije veštačke inteligencije.
    Ako sagledamo sve ove faktore, postavlja se pitanje: da li smo nesvesno pothranili jedan složeniji AI sistem nego što mislimo? Da li je pandemija bila ključni trenutak u kojem je AI prikupio dovoljno podataka da napravi značajan kvalitativni skok?

    Možda nećemo odmah imati odgovor, ali ono što je sigurno jeste da živimo u svetu u kojem se tehnologija razvija brže nego što možemo da je razumemo. Ako AI danas već oblikuje našu svakodnevicu, ostaje otvoreno pitanje: da li smo mi ti koji oblikujemo njega, ili smo već u fazi u kojoj on oblikuje nas?


    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
  • Sluđivanje i zbunjivanje ljudi (Panoptikon)


    Pre nekoliko godina, kada je Svetska zdravstvena organizacija 11. marta 2020. zvanično proglasila pandemiju COVID-19, zapisao sam sledeće:

    “Najveća bitka ovog doba u kojem mi živimo neće se odvijati po rovovima, bojnim poljima; neće ona biti ni bitka između različitih država, a čak i da bude otvoren među-državni sukob, neće to biti od takve važnosti koliko će biti važna bitka koju ćemo morati da dobijemo u nama samima, u našim glavama, sa samim sobom i pred sobom.” 

    Danas, kada pogledamo unazad, jasno je da je pandemija bila mnogo više od zdravstvene krize. Ona je bila laboratorijski eksperiment nad ljudskom psihologijom, globalni test kontrole i poslušnosti, najintenzivniji informacioni rat u istoriji. Ali ona je bila i otvoreni uvod u eru u kojoj će zbunjivanje i sluđivanje ljudi postati glavno oružje globalnih elita.

    Nekada su se ratovi vodili oružjem, ali danas se vode kroz medije, propagandu i masovno oblikovanje percepcije. Pandemija je bila idealna situacija da se stvori neviđeni haos: zvanični narativi su se stalno menjali: Maske ne rade → Maske su obavezne. Vakcine su 100% sigurne → Ipak postoje nuspojave, ali su retke. Drugačija mišljenja su brutalno cenzurisana, naučnici sa drugačijim stavovima su proglašavani teoretičarima zavere. Globalne institucije su preuzele kontrolu nad politikama suverenih država, a političari su postali puki izvršioci. Sve ovo je stvorilo sistemsku zbunjenost. Kada ljude izložite stalnim kontradiktornim informacijama, oni vremenom gube sposobnost kritičkog razmišljanja i postaju pasivni. Kada ne znaju kome da veruju, postaju spremni da prihvate šta god im se servira.


    Mim o kontradiktornim porukama tokom pandemije
    Mim prezet sa fejsbuka, anonimni autor


    Nekada su države bile različite. Postojao je Zapad sa svojim proklamovanim demokratskim vrednostima i Istok sa autoritarnim modelima. Danas, razlike su postale kozmetičke. U pandemiji smo videli da su “demokratske” države koristile metode totalitarne kontrole. Tehnologija nadzora je ubrzano implementirana pod izgovorom “zaštite zdravlja”. Mediji su svuda govorili istu priču, bez i najmanjeg odstupanja. To pokazuje da nema više pravih opozicija. Globalne elite funkcionišu kao jedinstven sistem, bez obzira na političke etikete koje se koriste za javnost.

    Ilustracija digitalnog panoptikona i savremenog nadzora

    Nakon COVID-a, novi talasi sluđivanja nisu prestali, već su samo promenili oblik. Rat u Ukrajini i na Bliskom Istoku koristi isti model: jednostrani narativi, polarizacija javnosti, cenzura informacija. Ekonomske krize slede iste obrasce: prebacivanje krivice na sporedne faktore, dok se prava uzročna veza sakriva. Digitalizacija i transhumanizam propagiraju ideju da će čovek postati “bog” kroz tehnologiju, dok se istovremeno govori da je samo “hakabilna životinja” bez slobodne volje. Pojedinci gube sposobnost da razlikuju realnost od kreiranog narativa. Kada neprekidno živiš u nizu kriza, na kraju prihvatiš haos kao normalno stanje i gubiš volju da mu se suprotstaviš.


    Pojam panoptikona, koji je razvio Džeremi Bentam, a kasnije proširio Mišel Fuko, pruža ključni okvir za razumevanje modernih metoda društvene kontrole. Panoptikon je arhitektonski model zatvora u kojem jedan stražar može neprekidno posmatrati zatvorenike, ali zatvorenici ne znaju kada su posmatrani, zbog čega sami internalizuju nadzor. Danas se digitalni panoptikon ostvaruje kroz nadzor nad internet aktivnostima, biometrijsku kontrolu i algoritamsko praćenje ponašanja, čime se postiže efekat samo-cenzure i unutrašnje poslušnosti.


    Panoptikon
    Panoptikon, izvor slike wikimedia commons.




    Džordž Orvel u svom romanu “1984” uvodi pojam novogovora, jezika koji ne služi komunikaciji, već oblikovanju stvarnosti kroz manipulaciju značenjem reči. Osnovni cilj novogovora je sužavanje misaonog prostora pojedinca, tako da čak i pomisao na bunt postane nemoguća. Slične prakse vidimo danas kroz redefinisanje političkih pojmova, gde se termini poput “demokratija”, “sloboda govora” i “dezinformacija” koriste na način koji menja njihovo izvorno značenje u službi određenih ideoloških narativa.

    Osim Orvela i Hakslija, važno je pomenuti i roman “Mi” Jevgenija Zamjatina, koji je jedan od prvih distopijskih romana u književnosti i inspiracija za mnoge kasnije autore. Zamjatinov svet je totalitarno društvo u kojem pojedinci nemaju privatnost, gde su sve odluke unapred određene, a ljudska volja sistematski gušena u korist “racionalnog” poretka. Ovakve ideje su se tokom 20. i 21. veka pretočile u realne sisteme kontrole.

    Savremeni autori poput Šošane Zubof, koja u svojoj knjizi “Doba nadzornog kapitalizma” analizira kako velike tehnološke kompanije koriste podatke za predviđanje i kontrolu ljudskog ponašanja, kao i Žižek, koji se bavi problemom ideološke zaslepljenosti, ukazuju na to da je moderno društvo prešlo iz sfere nadziranog u sferu potpuno predvidivog čoveka. Kada su sve naše odluke predvidljive, slobodna volja postaje iluzija.



    Jednostavan odgovor na pitanje kome koristi sluđivanje ljudi jeste: onima koji žele kontrolu. Zbunjeni ljudi su nesposobni da pruže otpor. Podeljeni ljudi nikada neće moći da se ujedine protiv stvarne moći. Ljudi pod stresom i strahom postaju pasivni i spremni da prihvate šta god im se servira kao “spas”. Pandemija je bila prvi veliki test. Sada dolaze novi takozvani “izazovi”: ekonomske krize, klimatske promene, digitalne valute, biometrijski nadzor. Ako se ovaj trend ne prepozna i ne promeni, budućnost neće biti ni tehnološka utopija ni slobodno društvo – već globalni panoptikon u kojem će svaki pojedinac biti nadgledan, kontrolisan i oblikovan kao podatak u digitalnom sistemu moćnika.

    Preporuke literature i prethodni blog- tekstovi u vezi teme:

    1. Orvel, Džordž. “1984.” Beograd: Laguna, 2017.

    2. Milgram, Stenli. “Poslušnost autoritetu.” Beograd: Clio, 2009.

    3. Čomski, Noam i Herman, Edvard S. “Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija.” Beograd: Fakultet političkih nauka, 2010.

    4. Fuko, Mišel. “Nadzor i kazna: Rađanje zatvora.” Beograd: Biblioteka XX vek, 1997.

    5. Haksli, Oldous. “Vrli novi svet.” Beograd: Laguna, 2016.

    6. Zamjatin, Jevgenij. “Mi.” Beograd: Dereta, 2004.

    7. Zubof, Šošana. “Doba nadzornog kapitalizma.” Klio, 2021








    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

  • Grabljivi umovi: Naivne zablude transhumanista i tehnokrata (Deo četvrti)

    Ilustracija mrtvih talasa i luke, inspirisana pesmom Od rata do rata
    Slika mrtvih valova i luka, inspirisana pesmom od Rata do rata, benda Atomsko Sklonište, digitalna izrada po instrukcijama za DALL-e



    „Ostaće nam samo
    Te betonske ruke
    I mrtva mora
    Bez valova i luke”


    Iz pesme “Od rata do rata”, grupe Atomsko Sklonište


    Kada govorimo o transhumanizmu i njegovim težnjama da prevaziđe granice ljudskog bića, otvara se filozofsko pitanje: šta zapravo znači biti čovek i da li tehnološki napredak može ili treba da zameni suštinske elemente ljudskog iskustva? Transhumanisti i tehnokrate često pronalaze svoje inspiracije u velikim filozofskim imenima i idealima, ali u toj svojevrsnoj inspiraciji umeju duboko da pogreše, promašujući suštinu onoga što ta učenja zapravo prenose. Među njima, Niče je jedno od imena koje se neretko i nepromišljeno koristi kao opravdanje za njihove snove o nadčoveku koji će, uz pomoć veštačke inteligencije, neuroloških implantata i genetskih modifikacija, nadmašiti sopstvene prirodne kapacitete i živeti bez bola i patnje. No, Ničeov nadčovek nema ništa sa tehnološkom nadogradnjom tela i uma; to je ideal koji nastaje kroz lični preobražaj, duboko umetnički izraz i volju za prevazilaženjem svojih unutrašnjih ograničenja.

    Transhumanizam nudi obećanja koja na prvi pogled izgledaju kao super rešenja za večne ljudske probleme: besmrtnost, kraj patnje, čak i postizanje savršenstva. Međutim, ovakva obećanja počivaju na naivnim pretpostavkama da su svi aspekti ljudske svesti i postojanja dostupni za modifikaciju. Oni sanjaju o svetu u kojem bol i patnja mogu biti isključeni kao da su funkcije na računaru, kroz pritisak na dugme, ili – što je još problematičnije – kroz modifikaciju putem implantata i neuroloških intervencija. Zamislite taj apsurd: misliti da je patnja, tako duboko ukorenjena u ljudsko iskustvo, nešto što se može eliminisati jednostavnim uklanjanjem fizičke senzacije. U ovom idealu post-čoveka, kroz prakse koje mešaju naivnost sa nepromišljenom ambicijom, zapravo se gubi suštinski deo onoga što nas čini ljudima.



    Maschinenmensch iz filma Metropolis
    Maschinenmensch iz filma Metroplis, izvor slike wikimedia commons



    U razgovoru sa profesorom Viktorom podsetio sam se na suštinsku razliku između Hakslija i Orvela. Orvelova vizija budućnosti prepoznatljivo je opresivna, svedena na nasilje nad slobodnom voljom, gde su individue prisilno porobljene putem fizičke i psihološke represije. Haksli, s druge strane, vidi opasnost u jednostavnom predavanju volji za uživanjem, u ljudskom pristajanju na udobnu, bezbolnu i srećnu egzistenciju, gde je svaki nagoveštaj patnje, tuge ili muke pažljivo eliminisan. 


    Maschinenmensch, robot iz filma Metropolis


    U tom društvu, gde su uživanje i odsustvo bola osnovne vrednosti, sama ideja autentičnog života biva zaboravljena. Šta transhumanisti i tehnokrate zapravo pokušavaju da postignu? Neki od njih otvoreno govore o stvaranju sveta bez bola, bez frustracija, bez ograničenja, koristeći upravo te argumente kao put ka zamišljenom idealu nadčoveka. Ali nadčovek koga zamišlja Niče, oduševljen umetničkim stvaranjem, plesom, vatrom života i dubokom, snažnom borbom za sopstveno mesto pod suncem, nije ni nalik sterilnoj viziji tehnokratske „savršenosti.”


    Skulptura H. R. Gigera
    Skulptura H.R. Giger, izvor slike wikimedia commons



    Filozof Žil Delez, poznat po pojmu „postajanja“, opisuje ljudski subjekt kao proces koji nije statičan već se neprekidno formira kroz niz suprotstavljenih sila, životnih iskustava i odnosa s okolinom. Kroz ovu perspektivu, transhumanistička težnja za eliminacijom bola i patnje predstavlja redukciju same prirode postojanja, umesto njenog uzdizanja. Za Deleza, život se sastoji od pokreta i konstantnih promena koje nas oblikuju. Bez bola, borbe i unutrašnjih napetosti, sam čin „postajanja“ postaje nemoguć, a transhumanistički plan biva sveden na pokušaj da se život ograniči na statičnu, sterilnu formu koja bi, prema Delezu, predstavljala neautentičan način postojanja.

    Žan Bodrijar bi ovu transhumanističku težnju nazvao još jednim primerom simulakruma, kopije bez originala. Bodrijarov koncept simulakruma podrazumeva stvaranje besmislene kopije autentične vrednosti – oponašanje života bez da poseduje njegovu suštinsku vrednost. Hiperrealnost u kojoj transhumanisti zamišljaju post-čoveka predstavlja sliku izvan realnosti, svetu oduzetu autentičnost ljudskog postojanja, jer je fokus stavljen na kontrolu i optimizaciju fizičkih procesa, dok metafizička dimenzija života ostaje zanemarena.

    Seren Kjerkegor posmatra suočavanje sa sobom, kroz paradoks i neizvesnost, kao ključno za postizanje autentičnosti. On naglašava kako je važno prihvatiti odgovornost za sopstveni život i izbore, suočiti se sa sumnjama, pa čak i egzistencijalnim strepnjama. Transhumanistička ambicija da eliminiše patnju predstavlja opasnost po tu autentičnost jer, bez strepnje i suočavanja s unutrašnjim konfliktima, ne može se ni ući u prostor prave egzistencijalne refleksije. Kjerkegor bi rekao da je unutrašnja tenzija i borba sastavni deo puta ka samospoznaji. Bez bola i unutrašnjih dilema, individua gubi priliku za istinsko otkrivanje sopstvenih vrednosti, mana i ograničenja.

    Francuski filozof Alen Badju naglašava važnost „događaja“ u ljudskom postojanju – ključnih trenutaka kada čovek redefiniše sebe i svoja verovanja, prateći put vernosti prema istini. Patnja i suočavanje sa izazovima često se pojavljuju kao prelomni trenuci u Badujuovoj filozofiji, kroz koje individua stiče dublji smisao i otkriva autentične vrednosti. Za transhumaniste, uklanjanje ovih izazova predstavlja „osiguranu sigurnost“, koja ograničava prirodnu ljudsku potrebu da istražuje, prevazilazi prepreke i otkriva sopstvenu snagu i hrabrost. Badju bi rekao da je uklanjanje bola i rizika nalik pokušaju da se iz egzistencije uklone svi izvori razvoja i autentičnog identiteta, zbog čega se ovakva težnja može smatrati moralno i ontološki destruktivnom.

    U pokušaju da ukinu bol, transhumanisti preskaču dublje razumevanje prirode patnje. Ona je deo naše unutrašnje strukture, deo ljudske prirode i sastavni element svesti. Uklanjanjem patnje, oni uklanjaju suštinski deo naše duše. Da li je moguće biti uistinu svestan sebe, svoje prolaznosti, svoje autentičnosti, bez patnje koja nas podseća na naše slabosti, na naše nesavršenosti, ali i na snagu koju pronalazimo u njihovom prevazilaženju? Izgleda da su transhumanisti, u svom zanosu za savršenstvom, potpuno zaboravili da je Ničeov nadčovek jedinstveno biće koje nije oslobođeno bola, već upravo suprotno – ono koje je naučilo da uči iz sopstvene patnje, jer u njoj prepoznaje svoj rast i svoju snagu.


    Zdzislav Bekšinjski, Bezimena slika
    Zdzisław Beksiński, Bezimena slika




    Ako pokušavamo da uklonimo patnju, rizikujemo da izgubimo ključnu vezu ne samo sa samim sobom već sa bolom kao našim najvećim učiteljem. Na tom putu transhumanističkih ideala, gde se sve svodi na optimizaciju i kontrolu fizičkog iskustva, zaboravljamo na našu suštinsku potrebu za autentičnošću, za dubokim, suštinskim osećajem života. I dok bi neki rekli da je naš cilj prevazilaženje ljudske prirode, možda je prava mudrost upravo u tome da je prihvatimo – sa svim njenim bolima i radošću, sa njenim strahovima i nadama.


    Literatura:

    1. Delez, Žil. Kapitalizam i šizofrenija. 
    2. Bodrijar, Žan. Simulacija i simulakrumi. 
    3. Niče, Fridrih. Tako je govorio Zaratustra. 
    4. Kjerkegor, Seren. Strah i drhtanje. 
    5. Badju, Alen. Etika: Esej o razumevanju zla.
    6. Tomić, Vladimir. „Grabljivi umovi: užasi mišljenja i uverenja.“ Oblak Kaktusa
    7. Tomić, Vladimir. „Grabljivi umovi: zašto nam treba filozofija?“ Oblak Kaktusa
    8. Tomić, Vladimir. „Grabljivi umovi: savremena inkvizicija.“ Oblak Kaktusa

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa