Žuta krivina –
savijena svetlost,
ni falus ni plod, već šapat,
mesečni rez na nebu mesa.
Otvaraš je,
ne rukama, već prstima
što klize niz kožu –
ne tvoj dodir, već njen izbor
da se otkrije.
Unutra:
meso, meko, pulsirajuće,
poput ploda snova
koji nikada ne sazru.
Između gladi i užitka,
između prostote i tajne,
uvek stoji –
kao osmeh prirode,
poluotvoreni krik.
Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
Leave a Reply