Meni

Category: Poezija

  • U Febovom snu

    Apolon sa kitarom, detalj statue
    Apolona lira, izvor slike: wikimedia commons



    Limun u rukama drhti ko sunce,
    votka klizi niz grlo kao hladan vetar,
    u Partizanovoj šolji još zatreperi
    topli dah prošlih pobeda.

    Na stolu Ljosina Jarčeva fešta, svet u kovitlacu,
    dok sok od pomorandže krvlju zatreperi,
    a ukus sira lebdi, blag i dalek,
    ostavljajući trag jutra na nepcima.

    U daljini pesma: I dalje ti ne verujemo!
    Reči se dižu poput strela,
    kiša se spušta nad Beogradom,
    vetar donosi dah februarskog čistilišta.

    A on – Feb, mlad i zlatokos,
    između svetla i sumraka luta,
    sluša melodiju Sumatre, san Crnjanskog,
    dok kiša raznosi stihove niz ulice.

    U knjigama, u nebu, u vatri i vodi,
    traži istinu u kapima noći,
    dok svet prolazi, hladan i dalek,
    u umu bogova, u umu smrtnika.
    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

  • Truba



    Pesnička trubo,


    tvoj zvuk se opet čuje iz pravca reke,
    kao zov iz daljine,
    između života i sna, između senki i svetla.

    Opet si izašla iz sablasnih magli,
    kao tiha svedokinja starih vremena,
    donoseći jeku zaboravljenih priča
    i melodije što odjekuju u kamenu i vodi.

    Opet tvoja muzika osvaja zemlju,
    kapi rose prate ritam tvog daha,
    drveće se njiše, uzdiše tišina,
    dok reka odgovara tvojim tonovima, spokojna i duboka.

    Pesnička Trubo, ti što dišeš ritmom sveta,
    tvoje note obnavljaju se u svakom zvuku,
    noseći slike onoga što je bilo i onoga što dolazi,
    dok tvoja pesma tiho ispunjava beskraj.

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa




  • Pesma će izabrati nas

     


    (Omaž Branku Miljkoviću)

    Neće pesma biti samo reč

    ni dah što zapinje u grlu sveta.
    Jednom će se svet probuditi,
    i svaka će senka želeti da govori.

    Neće biti zidova između ruku,

    ni vremena koje vuče srce unazad.
    Istina neće stajati u knjigama,
    već u travi koja izranja iz pepela.

    Jednom, neće biti pesnika.

    Poezija će sići s visokih brda,
    kao vetar, kao petrihor posle kiše.
    Knjige će biti zemlja,
    a zemlja samo ime za dom.

    Pevaće svi,

    oni koji su ćutali vekovima,
    oni koji su gradili zidove
    i oni što su ih rušili.
    Pesma će živeti u rukama,
    u brazdama, u očima koje vide sunce.

    Ali kad glas postane plima,

    i reči poteknu iz svakog kamena,
    ko će se setiti tišine?
    Ko će pričati o nemosti sveta
    koji nije znao da govori?

    Pesma neće tražiti ljubav.

    Pesma neće tražiti slobodu.
    Pesma će biti ljubav.
    Pesma će biti sloboda.

    I neće više postojati pitanje,
    da li smo je zaslužili.
    Biće tu,
    da izgovori naše ćutanje.

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić,Oblak Kaktusa

  • Pećina srca

     

    Klavir stoji tiho,
    ali u njemu je još uvek pokret.
    Dirke se ne pomeraju,
    ali nešto u prostoru diše,
    kao da tonovi nisu otišli,
    već čekaju.


    Ruke koje su ih stvorile
    nisu ovde,
    ali nisu ni nestale.


    Njihov trag ostaje u pauzama,
    u nečemu što je više od zvuka –
    u osećanju koje se ne čuje,
    ali je u srcu.


    Nova godina dolazi polako,
    bez pompe,
    bez obećanja.


    Nosi sa sobom samo trenutke,
    male, lomljive delove
    koji mogu da se sastave u nešto,
    ako ima ko da sluša.

    Nije ovo kraj pesme.


    Možda pesma nikada ne prestaje.
    Ona ostaje u pećini srca,
    u onome što se ne zaboravlja.


    Note ne odlaze –
    samo čekaju da ih neko pronađe.

    U čast ubijenog, velikog srpskog kompozitora Andrije Čikića, čije nas note podsećaju da emocije nisu slabost, već glas života.


    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa
    u magli Beograda, 1.1. 2025.
  • Arlijane

    Lili Bluz, Stidljivi lav, eksperimentalna obrada
    Stidljivi Lav, by Lili Bluz, eksperimentalna obrada


    I nestao je bol iz tvog doma, Arlijane,
    Mesec se ugasio 
     plamen se smirio s vetrom.
    Kuća je pala, temelji u prah se sveli,
    Nestao je svet 
     ali drugi svet je rođen.

    To nije novi svet, već preobraženi stari,
    Onaj što leži ispod buke, ispod vetra.
    Sad, kad si srce uskladio s ritmom Zemlje,
    Majke tvoje, što te vodi ka unutrašnjem miru.

    Oslobodi se, raširi orlovska krila uspavana,
    Nosio si ih skrivena, iza svojih misli.
    Rastani se s vešticama 
     oplakale su te već,
    Prigrli stražare, anđele, demone i senke.

    Ne ugasi se, Arlijane 
     pusti se vetru,
    Neka te mir vodi, neka te preobrazi.
    Ovog puta bez žara, bez buke, bez pada.
    Kula neka padne sama, spokojno nestajući.

    Zavedi život, jer ni on tebe nije štedeo,
    Pregledaj bunare, gde je voda teška tekla.
    Tamo je tvoj lek, tvoje sidro i tvoje srce,
    A nakon toga 
     stvaranje koje nema kraja.

    Piši bojama koje niko nije naslutio,
    Govori rečima koje su starije od jezika.
    Pokreni se 
     kao reka koja nosi svetlost,
    Kao dah koji prati puls zemlje.

    Pozovi ljude koji sanjaju budni,
    Neka tvoja pesma pronađe put do njih.
    Jer ugašeni plamen rađa novi život:
    Arlijane, svet si ti 
     i ti si mir sveta.

    Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa, Razneseni Svemir (Iz ciklusa Zmijonošine magle)

  • Stranac





     „Stranac sam došao, stranac odlazim.”¹


    U sobi bez zavesa,

    gde se staklo magli od daha,
    sedela je figura, kratka poput uzdaha.
    Papir na stolu, mastilo crno,
    kapalo je sporo,
    kao da meri vreme koje nije njegovo.

    Pivo se penušalo u čaši –

    ne piće, već zavesa
    za prizore što pulsiraju ispod kože.
    Talas prolaznosti udara tiho,
    poput vetra što lomi trsku na jezeru.

    Na klaviru, gde pauci tkaju mreže,

    leže note: ne zapisane,
    već zarobljene.
    Svaki udar prsta
    vraća pitanje:
    „Da li trajemo u zvuku
    ili u tišini posle?”

    Koraci ispred vrata

    raskidaju tišinu na deliće.
    Ulazi senka – ili možda pesnik –
    s cvetom što vene u šaci.
    „Ovo je lepota,” kaže,
    „ali samo dok traje.”

    Ruke su mu bile teške,

    kao da nose svet
    koji niko nije tražio.
    A na obodu čaše ostaje trag prstiju,
    prolazan i mokar,
    kao da govori:
    „I ovo je bilo.”

    Veče se lomilo u sebi,

    a grad, van prozora,
    sanjao je nečije poluozbiljne snove.
    On je svirao,
    ne za mase,
    već za one retke,
    što u tišini pronalaze svet.

    ¹ „Stranac sam došao, stranac odlazim.” – prvi stih pesme Gute Nacht, uvodnog dela Šubertovog ciklusa Winterreise (Zimsko putovanje), D 911, komponovanog na stihove nemačkog pesnika Vilhelma Milera.

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa

  • Fontana


    Digitalna obrada Lili Bluz uz pesmu Fontana, motiv kiše
    Material, digitalna obrada, LB
    Dobro jutro, narode,

    neka vas zvuci skrivenog grada
    obaspu purpurnim kapljicama ružine kiše.
    Setite se starih predela,
    koraka po mokrim ulicama,
    slučajnih prolaznika,
    igranja među drvećem,
    dok je vetar šaputao priče
    koje smo zaboravili.

    Na putu je neko –
    nevidljiv, tih, neuhvatljiv.
    Kapljice vode klize niz napukli kamen,
    u naborima senki stvaraju tok.
    Kao da tu ima više od kiše,
    više od oblaka
    što se nadvijaju nad gradom.

    Ulice govore tišinom.
    Kroz pukotine asfalta,
    drveće pruža ruke.
    Zar ga ne čujete?
    Taj šapat u vodi
    što umiva vaše lice,
    hladi kožu,
    spira teret dana.

    Priroda nas posmatra,
    očima koje nikada ne trepću.
    Mi hodamo,
    zagledani u kišu,
    u tišinu što kaplje sa fontane –
    u vodu koja pamti.

    Zar ne osećate?
    U svakoj kišnoj kapi,
    u svakom dahu vetra,
    skriven je glas.
    On peva o nama,
    o putu iza horizonta
    i o svemu što još možemo biti.
    Druga ilustracija uz pesmu Fontana, motiv kiše i grada

    Razneseni Svemir, Vladamir Tomić, Oblak Kaktusa

    Iznad grada
  • Banana kao šapat sveta


    Banana uz pesmu Banana kao šapat sveta


    Žuta krivina –
    savijena svetlost,
    ni falus ni plod, već šapat,
    mesečni rez na nebu mesa.

    Otvaraš je,
    ne rukama, već prstima
    što klize niz kožu –
    ne tvoj dodir, već njen izbor
    da se otkrije.

    Unutra:
    meso, meko, pulsirajuće,
    poput ploda snova
    koji nikada ne sazru.

    Između gladi i užitka,
    između prostote i tajne,
    uvek stoji –
    kao osmeh prirode,
    poluotvoreni krik.
    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa




  • Odgovor Kirilu (srpsko-ruski-engleski prevod)


    RSVTOK, Tajna atomske energije
    RSVTOK, Tajna atomske energije


    Pijem da ne bih poludeo,
    pušim da ne bih bolovao.
    Govorim čuvaru,
    mislim o društvu.

    Kamen zaboden u kičmu –
    bol teži od reči.
    Njime dozivam mrtve prijatelje.
    Sagorevam i umirem,
    kao njive pšenice.

    Kajanje ne zadržava, ali ostajem –
    u svetu bez vođe.

    Sada je sve ismejani klaun:
    budalasti upravljači ljudskih duša
    govore o budućnosti,
    a ni sadašnjost ne razumeju.
    Oni imaju još drskosti –
    da pitaju, da budu besni.

    Uzeli su gotovo sve čoveku,
    koji nemo i tiho posmatra
    ponor svoje propasti.
    Ali, jedna stvar je ostala:
    jedna iskra, jedno seme,
    nešto bezimeno,
    skriveno od svih bombi sveta.

    Ružno oružje –
    najgori ljudski izum.
    Oružje koje preti bombama,
    kao da su one Božji dar,
    a ne dar zla.

    Ružni grad, napušteno selo,
    i crkva koja hvali ružnoću.
    Želi osvetu.
    To je resantiman,
    kako ga je zvao Zaratustra.
    Jadna rulja misli
    da je sila u Bogu,
    i da je Bog sila.

    Ali Kralj Neba silu ne pita,
    niti s njom ima išta.


    ….



    Я пью, чтобы не сойти с ума,
    курю, чтобы не чувствовать боль.
    Разговариваю с охранником,
    думаю об обществе.

    Камень, вонзённый в позвоночник —
    боль тяжелее любых слов.
    Им я зову мёртвых друзей.
    Я сгораю и умираю,
    как поля пшеницы.

    Раскаяние удерживает меня, но я остаюсь —
    в мире без вождя.

    Теперь всё — лишь насмешливый клоун:
    глупые правители человеческих душ
    говорят о будущем,
    но даже не понимают настоящего.
    И у них всё ещё хватает дерзости —
    спрашивать, злиться.

    Они отняли у человека почти всё,
    и он молча, безучастно
    смотрит на пропасть своей гибели.
    Но кое-что осталось:
    искра, семя,
    что-то безымянное,
    скрытое от всех бомб мира.

    Безобразное оружие —
    худший из человеческих изобретений.
    Оружие, которое угрожает бомбами,
    словно они дар Бога,
    а не дар зла.

    Безобразный город, разрушенная деревня
    и церковь, восхваляющая уродство.
    Она жаждет мести.
    Это тот самый ресантимент,
    как называл его Заратустра.
    Жалкая толпа думает,
    что сила в Боге,
    и что Бог — это сила.

    Но Царь Неба не спрашивает о силе,
    и к ней не имеет никакого отношения.

    …..

    I drink so I don’t lose my mind,
    I smoke so I don’t feel the pain.
    I speak to the guard,
    I think about society.

    A stone lodged in my spine—
    a pain heavier than words.
    With it, I call upon dead friends.
    I burn and perish,
    like fields of wheat.

    Regret holds me back, but I remain—
    in a world without a leader.

    Now, everything is a mocking clown:
    foolish rulers of human souls
    speak of the future,
    yet they don’t even grasp the present.
    And they still have the audacity—
    to ask, to rage.

    They’ve taken almost everything from man,
    who watches silently,
    helplessly,
    the abyss of his own ruin.
    But one thing remains:
    a spark, a seed,
    something nameless,
    hidden from all the bombs in the world.

    Ugly weapons—
    humanity’s worst invention.
    Weapons that threaten with bombs,
    as if they were a gift from God,
    and not a gift from evil.

    An ugly city, a ruined village,
    and a church that praises ugliness.
    It seeks revenge.
    That is ressentiment,
    as Zarathustra called it.
    The wretched mob believes
    that power lies in God,
    and that God is power.

    But the King of Heaven does not ask for power,
    nor does He have anything to do with it.

    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić Oblak Kaktusa, Negde između, 29.11.2024.

  • Mrzi me da čistim

    Razneseni Svemir

    Usisivač u uglu –

    pravi je simbol otuđenja.
    On gleda, ja gledam.
    Nećemo se sresti danas.

    Kuvanje me ne vređa:
    paradajz baca svoje seme na zvezde,
    kao što misli bacaju senke.
    Oni kažu: čistoća je pola zdravlja.
    Ja kažem:
    misli nisu ni trećina podova.

    Tegle?
    Dignem ih kao što se reči dižu u stihu.
    Ali prašina –
    prašina je tišina koja se uvlači,
    ne traži mesto, samo je tu,
    kao pitanje bez kraja.

    Ruka što briše stolove
    razbija ogledala,
    zato ih ne brišem.
    Odbijam sjaj.
    Želim haos:
    podovi kao električni okeani
    gde brodovi misli nestaju.

    Knjiga u ruci, šolja kafe,
    kuhinja blista dok pogled luta.
    I dalje stojim ispred usisivača.
    Gleda, gledam.
    Sutra ćemo možda razgovarati.

    Vladimir Tomić
    Oblak Kaktusa