Meni

Category: Eseji i ogledi

  • Kvar u strukturi stvarnosti (A Glitch in the Structure of Reality)

    Dragi mladi umu,

    Ako se kojim slučajem poznajemo, i ako u tebi prepoznam onu retku vrstu talenta koja ne liči na ambiciju, marljivost ili želju za uspehom, već na kvar u samoj strukturi stvarnosti, imam jednu molbu za tebe. Ne savet, ne moralnu lekciju, ne predavanje. Molbu.

    Ništa ne pokazuj.

    Ne zato što je znanje opasno, niti zato što je nauka greška. Naprotiv. Problem nije u onome što bi ti mogao da otkriješ, već u onome što svet u ovom trenutku jeste. Živimo u civilizaciji koja svaku novu ideju prvo prevodi na jezik moći, profita ili kontrole, i tek ako nešto pretekne, možda se seti ljudi. To nije teorija, to je praksa. To je način na koji ovaj sistem diše.

    Ako napraviš nešto zaista važno, nemoj misliti da će prvo doći oni koji žele da pomognu. Doći će oni koji imaju budžete, advokate i osmehe uvežbane pred ogledalom. Reći će ti da te podržavaju, da veruju u tebe, da si budućnost. U prevodu, reći će ti da ono što si napravio više ne pripada tebi. Patent, kažu, štiti. U stvarnosti, često samo objavljuje tačnu adresu onoga što vredi opljačkati.

    Ako objaviš rad u naučnom časopisu, nemoj se zavaravati da si ušao u hram znanja. Ušao si u cevovod. Na jednom kraju je ideja, na drugom interes. Sve između je administracija. Ako je tvoj pronalazak dovoljno moćan, veoma brzo ćeš saznati da postoje istraživanja koja su „previše značajna da bi bila javna“, i projekti koji se finansiraju bez pitanja, ali sa vrlo jasnim očekivanjima. Svet voli genije dok ne počnu da postavljaju pogrešna pitanja.

    Ako, ne daj bože, pronađeš lek za sve bolesti, nemoj očekivati aplauz čovečanstva. Očekuj tišinu, a zatim šapat. Očekuj sastanke na kojima će se ozbiljno razgovarati o održivosti, tržištu i faznoj implementaciji. Zdravlje je, nažalost, često loš poslovni model. Sistem voli hronična stanja, doživotne terapije i male pomake koji se mogu naplaćivati u ratama. Jednokratno oslobođenje ne uklapa se lako u tabelu.

    Možda misliš da preterujem. Možda ti se čini da sam ciničan, ogorčen ili staromodan. Voleo bih da grešim. Ali istorija je tvrdoglava učiteljica. Nuklearna fizika je dobila eksploziju pre nego svetlo. Informatika je dobila nadzor pre nego mudrost. Biologija je dobila laboratorije sa zaključanim vratima pre nego slobodno lečenje. Svaki put isto: moć prva, etika kasnije, ako ikada.

    Znam šta ćeš mi reći. Ako svi koji vide problem odluče da ćute, ostaju samo oni bez skrupula. Tačno. Zato te ne molim da zauvek ćutiš. Molim te da ćutiš dok ne naučiš gde si došao. Dok ne shvatiš da svet nije neutralna pozornica, već mehanizam. Dok ne razumeš kako se ideje preuzimaju, preimenuju i vraćaju svetu u izmenjenom, često opasnijem obliku.

    Radi. Uči. Piši. Beleži. Misli dublje nego što ti traže. Čuvaj svoje sveske. Ne objavljuj prerano. Ne veruj komplimentima koji dolaze zajedno sa ugovorima od pedeset strana. Nauči razliku između priznanja i prisvajanja. Ako treba, nauči i kako da sakriješ ono što znaš, ne iz straha, već iz odgovornosti.

    Ne duguješ čovečanstvu svoje otkriće. Čovečanstvo ti duguje dokaz da je sposobno da ga ne pretvori u još jedno sredstvo dominacije. Do tada, tvoje znanje ima pravo na tišinu. Ne kao bekstvo, već kao pripremu.

    Ako u sebi nosiš vatru, nemoj je odmah baciti u sobu punu isparenja. Možda će jednog dana postojati mesto gde će ta vatra grejati, a ne spaljivati. Do tada, čuvaj je. Svet još nije naučio da je drži u rukama.


    Džozef Rajt iz Derbija, Alhemičar otkriva fosfor, 1771.
    Slika: Džozef Rajt iz Derbija – „Alhemičar otkriva fosfor” (1771), izvor slike: wikimedia commons


    * * *

    Dear Young Mind,

    If by any chance we know each other, and if I recognize in you that rare breed of talent that resembles neither ambition, nor diligence, nor a desire for success, but rather a glitch in the very structure of reality, I have one request for you. Not advice, not a moral lesson, not a lecture. A request.

    Reveal nothing.

    Not because knowledge is dangerous, nor because science is a mistake. Quite the contrary. The problem lies not in what you might discover, but in what the world currently is. We live in a civilization that translates every new idea first into the language of power, profit, or control, and only if something survives, might it remember the people. This is not a theory; it is practice. It is the way this system breathes.

    If you create something truly important, do not think that those who wish to help will arrive first. Those who arrive first will have budgets, lawyers, and smiles rehearsed before a mirror. They will tell you they support you, that they believe in you, that you are the future. In translation, they will tell you that what you have made no longer belongs to you. A patent, they say, protects. In reality, it often merely publishes the exact address of that which is worth looting.

    If you publish a paper in a scientific journal, do not fool yourself into thinking you have entered a temple of knowledge. You have entered a pipeline. At one end is the idea, at the other is interest. Everything in between is administration. If your invention is powerful enough, you will very quickly learn that there are studies “too significant to be public,” and projects funded without questions but with very clear expectations. The world loves geniuses until they start asking the wrong questions.

    If, God forbid, you find a cure for all diseases, do not expect the applause of humanity. Expect silence, and then a whisper. Expect meetings where serious discussions will be held about sustainability, market stability, and phased implementation. Health is, unfortunately, often a bad business model. The system loves chronic conditions, lifelong therapies, and small increments that can be charged in installments. One-time liberation does not fit easily into a spreadsheet.

    You may think I am exaggerating. You may find me cynical, bitter, or old-fashioned. I would love to be wrong. But history is a stubborn teacher. Nuclear physics got the explosion before the light. Informatics got surveillance before wisdom. Biology got laboratories with locked doors before free healing. Every time the same: power first, ethics later, if ever.

    I know what you will tell me. If everyone who sees the problem decides to stay silent, only the unscrupulous remain. True. That is why I am not asking you to stay silent forever. I am asking you to stay silent until you learn where you have arrived. Until you realize that the world is not a neutral stage, but a mechanism. Until you understand how ideas are seized, renamed, and returned to the world in an altered, often more dangerous form.

    Work. Learn. Write. Record. Think deeper than they ask you to. Keep your notebooks safe. Do not publish too soon. Do not trust compliments that arrive attached to fifty-page contracts. Learn the difference between recognition and appropriation. If necessary, learn how to hide what you know — not out of fear, but out of responsibility.

    You do not owe humanity your discovery. Humanity owes you proof that it is capable of not turning it into yet another tool of domination. Until then, your knowledge has the right to silence. Not as an escape, but as preparation.

    If you carry fire within you, do not immediately throw it into a room full of fumes. Perhaps one day there will be a place where that fire will warm, not burn. Until then, guard it. The world has not yet learned how to hold it in its hands.


    Written and translated by Vladimir Tomić

  • Pišanje sa vrha sveta: Dubaji kao anti-grad


    Lili Bluz, Maksa i Pišač, digitalna obrada
    Maksa i Pišač, LB, digitalna obrada

    PišeVladimir Tomić

    Ako postoji poslednji grad na svetu u koji bih otišao čak i kao milioner, to je Dubaji. Ne zato što mrzim sunce, more ili luksuz, nego zato što me od tog mesta hvata ona specifična, fizička odvratnost prema „civilizaciji” koja se, kad se predozira novcem, pretvara u plastičnu masku sa savršenim zubima i trulim dahom.

    Jedini način da me neko natera da kročim u tu paradu kiča, taj vele-kretenizam ljudske gluposti kosmičkih razmera, bio bi da mi dodeli status neke rupe u sistemu, neku vrstu diplomatskog imuniteta nad razumom. Pa da mogu da se popnem na najvišu uber-kulu koja postoji u Dubajiju, na najviši prozor, i da tamo, sasvim otvoreno, uriniram. Da, baš to: uriniranje. Ne „metaforički”, ne „u prenesenom smislu”, nego kao jedini iskreni, organski komentar na grad koji je sam po sebi jedna ogromna, preskupa uvreda za sve što je ljudsko. I da me posle toga hapse, i da mi mere kaznu u godinama, ja bih se smeškao onim ponosnim osmehom čoveka koji je bar jednom uradio nešto savršeno primereno objektu. Jer Dubaji je svet koji se razume samo kad mu odgovoriš istim jezikom, jezikom bahatosti, samo sa tačnom metom.

    „Zašto?”, pitaš me. Uh. Odakle da počnem: od istorije tog grada i načina na koji je građen? Od činjenice da taj skyline nije izrastao iz rada, nego iz iscrpljivanja; ne iz zanata, nego iz sistema koji tuđe telo troši kao potrošnu robu, pa je posle baca iza kulisa, kao otpatke posle vatrometa. Znam odmah šta će se reći, uvek ista relativizatorska pesma: „Pa i kod nas je tako, pogledaj Beograd na vodi”, „Pogledaj kako se gradila Amerika”, „Pogledaj Evropu”. To obično pričaju ljudi koji nikada u životu nisu ni videli gradilište, kamoli radili u njemu, koji ne znaju razliku između „teško je” i „nečovečno je”. Ja znam, jer sam u dosadašnjem životu prošao takve poslove gde je znoj valuta. I zato znam i ovo: građevinskim radnicima je svuda teško, ali nisu svuda iste razmere ponora, ista temperatura koja jede čoveka iznutra, isti režim ćutanja, ista logika da si broj koji treba da izdrži još jednu smenu pre nego što ga zamene.


    Piter Brojgel Stariji, Vavilonska kula
    Brojgel, Vavilonska Kula

    Dubaji bi neki nazvali savremenom Kulom Vavilonskom, ali to je uvreda za Vavilon. Jer čak je i ta biblijska kula, ona sa Brojgelovih platna, iako simbol ljudske oholosti, imala neku tragičnu umetničku težinu, neku arhitektonsku dramu. Ovi ovde ne zidaju da bi prkosili onom starozavetnom Bogu. Ne, njihove kule su antene za jedno sasvim drugo božanstvo.

    Oni pokušavaju da dosegnu ono što u jednoj književnoj priči nazivam bogom Ružičaste Patke. Oni grade hram Bogu iz „Pink Flamingosa”. To je božanstvo apsolutnog kiča, bog fluorescentne plastike i jeftinog sjaja, bog koji ne traži molitvu ni strahopoštovanje, već samo da bude primećen po svaku cenu. To nije civilizacija koja se takmiči sa nebesima; to je civilizacija koja se takmiči sa cirkusom, gde je vrhunac prosvetljenja kad ti zlatna slavina zaslepi rožnjaču. Nije to Vavilon. To je vertikalni spomenik ljudskoj banalnosti. Da se dosegne ekran. Da se dosegne tuđi pogled. Da se dosegne ono strašno siromaštvo duha koje i dalje misli da je civilizacija zbir staklenih šiljaka koji se takmiče ko je viši, sjajniji i skuplji. U suštini, to je takmičenje taštine u disciplini „ko će skuplje da vrišti”.


    Kadar iz filma Pink Flamingos, 1972.
    Kadar iz filma Pink Flamingos (1972)

    U moralnom smislu, to je grad-izlog. Sve je uglačano. Sve je glatko. Sve je bez istorije, bez patine, bez greške, bez prljavštine koja je normalna za život. Kao lice koje je previše puta peglano, pa više ne ume da se nasmeje a da ne pukne. I zato reći za to mesto da je „grad” jeste uvreda za samu reč grad. Grad je zajednica, sloj, protivrečnost, habanje i sećanje. Grad je i ružno i lepo, i bogato i siromašno, i staro i novo, ali živo. Dubaji je uglavnom mrtav, samo je LED osvetljen.

    I pre nego što neko, po navici današnjeg brzopoteznog moralizma, pokuša da od ovoga napravi priču kako ja „imam nešto protiv Arapa”, grdno se vara. Moja meta nije narod. Nije jezik. Nije kultura. Nije „Istok” kao stereotip iz loših udžbenika. Moja meta je sistem i njegova scenografija, estetika novca koja se prodaje kao napredak, i taj pusti teatar moći u kome se čovek meri time koliko je sjaja nabio na fasadu. Štaviše, upravo zato što poštujem arapsku književnost i arapsko iskustvo, imam dodatni prezir prema tome kako se ogromna kultura svodi na razglednicu za bogate i na pozadinu za samoreklamu.

    Posle zemljotresa u Siriji i Turskoj 2023. godine preveo sam i prepevao na srpski jezik pesmu Muhameda Al-Maguta, sirijskog pesnika, kao mali znak solidarnosti i poštovanja. Poezija je ono što ostaje kad se sruše i kuće i propagande. Link do te pesme je ovde.

    A sad, ukusi. Jer čak i kad bismo na trenutak preskočili sve političko i socijalno, ostaje ono očigledno: Dubaji je estetski zločin sa dobrim budžetom. Nema tu stila; tu ima samo ambicije koja glumi stil. Arhitektura kao drečavi brend, ne kao misao. „Wow-efekat” kao religija, a „wow” je najkraća emocija na svetu, traje kraće nego baterija na telefonu.

    Pogledaj samo njihove oltare i razgledničke idole, te spomenike savremenom neukusu koji sebe naziva „budućnošću”:

    Burj Khalifa, vertikalna terapija za globalni ego, dokaz da se kompleks inferiornosti može obložiti staklom i prodati kao „ponos čovečanstva”. Burj Al Arab, „jedro” koje nikad nije imalo more kao iskustvo, nego more kao pozadinu za reklamu. Atlantis na Palmi, tematski park prerušen u hotel, kič koji se ne stidi, jer mu se ne isplati da se stidi. Palm Jumeirah i „The World”, geografska plastična hirurgija, priroda kao plastelin, ekologija kao kolateralna šteta sujete. Dubai Frame, monumentalni ram bez slike, zato što si slika ti i tvoj dokaz da si bio „na pravom mestu”. Ski Dubai, skijalište u pustinji (hej, pročitaj još jednom SKIJALIŠTE u geografskoj pustinji), luksuz koji više liči na dijagnozu nego na uživanje. Dubai Mall, hram potrošnje koji glumi čudo, a zapravo je samo skupa buka. I sve te „trik” kule koje se uvijaju, lome, krive i poziraju, kao da se i same podsvesno stide onoga što predstavljaju, ali ne, to je „ikonografija”, to je „dizajn”, to je „brend”.


    Dubajski ram
    Dubajski ram

    Nagledao sam se ljudi koji se vraćaju odatle sa identičnim rečenicama: „Brate, to mora da se vidi”, „Ne možeš da veruješ”, „Sve je ogromno”, „Sve je luksuz”. Da, ogromno je, kao bilbord. Ali bilbord nije život. Vrhunac mi je bio kad mi se kolega, još pre 10 godina, hvalio da ide tamo na medeni mesec. Medeni mesec u mestu koje izgleda kao da je projektovano za brak novca i praznine. Romantika na klimatski kontrolisanoj scenografiji, gde čak i vetar i veštačka kiša deluju kao da rade u smeni.

    Najperverznije je što se sve to prodaje kao civilizacijski uspeh, kao „napredak”, kao „budućnost”. Ne. To je skyline-fetišizam, ideja da je civilizacija zbir staklenih šiljaka. Prava kultura ne raste iz visine, nego iz dubine: iz biblioteke, iz slobode govora, iz radničkih prava, iz umetnosti koja sme da bude i čudna i kritična, iz grada koji ne skriva svoje pukotine nego ih pretvara u priču.

    Dubaji, naprotiv, pukotine prekriva hromom. Zato mi je ta „selendra”, da, selendra, jer duhovno možeš biti selendra i sa tri miliona stanovnika, savršen simbol anticivilizacije: civilizacije koja je zamenila etiku brendom, a estetiku veličinom.

    Jer postoje mesta koja su toliko skupa da na kraju shvatiš da je jedina stvar koju tamo stvarno kupuješ jeste pravo na slepilo. Kupuješ luksuz da ne vidiš na čemu stojiš. A to je najskuplja laž na svetu. I ujedno najodvratnija.

  • Krv, prašina i izvetrelo pivo: Put kroz nasilje Kormaka Makartija


    Primerak romana Krvavi meridijan Kormaka Makartija

    „Vaše su ideje užasne, a vaša srca slaba. Vaša dela sažaljenja i okrutnosti nemaju smisla, činite ih bez spokoja, kao da im se ne može odoleti. Konačno, sve se više bojite krvi. Krvi i vremena.“

    Pol Valeri

    PišeVladimir Tomić

    Kažu da knjige imaju svoju sudbinu (habent sua fata libelli), ali retko kada sudbina samog fizičkog primerka knjige tako savršeno korespondira sa onim što piše između njenih korica, kao što se to desilo meni sa Makartijevim remek-delom „Krvavi meridijan“.

    Sve je počelo pre oko dve godine jednom sasvim benignom, prijateljskom pozajmicom. Moj prijatelj, dosta mlađi od mene, pripadnik one vrste mladosti koja još uvek veruje da se knjige moraju čuvati kao sakralni predmeti, neokaljani i netaknuti – dao mi je svoj primerak. Uručio mi ga je sa onim specifičnim oprezom, držeći ga obema rukama, kao da mi predaje tek rođeno dete ili napunjen pištolj sa izbrušenim orozom. Obećao sam da ću paziti. Dao sam mu reč, knjišku reč.

    I zaista sam pazio. Ili sam bar tako mislio, u svojoj naivnosti.

    Ironija je podmukla stvar, baš kao i nasilje u ovoj knjizi; dolazi nenajavljeno i menja sve. Desilo se jednog dana kada je knjiga završila u mom rancu. U istom tom rancu, u nekoj zaboravljenoj, mračnoj pregradi, nalazila se jedna jedina limenka piva. Neko obično, jeftino pivo koje čak nisam ni planirao da popijem tog dana. Bilo je tu kao balast, kao slučajnost, kao zaboravljeni metak u cevi.

    Usled nepredviđene turbulencije života: možda je to bio nagli pokret dok sam trčao za autobusom, ili sam prosto negde neoprezno udario rancem o grubi zid neke zgrade – čuo se tihi zvuk pucanja aluminijuma. Limenka je popustila pod pritiskom. Nije to bila poplava onih sveto-pisanih razmera, već podmuklo, lagano curenje, natapanje koje se širilo kao neka infekcija.

    Kada sam kasnije otvorio ranac, šteta je već bila načinjena. „Krvavi meridijan“ je bio natopljen. Ne uništen, ne nečitljiv, ali trajno, nepopravljivo obeležen. Stranice, posebno onaj donji deo, upile su tečnost, nabubrile kao bolesno tkivo i, kako su se sušile, postale su krute, žute i lepljive. Onaj specifičan, kiselkasti miris ustajalog piva uvukao se u pore papira, mešajući se sa mirisom štamparske boje.

    U prvom trenutku me je preplavila griža savesti. Kako da vratim ovo onom momku koji mi je knjigu dao kao relikviju, posebno zbog toga što mi je pre davanja rekao da mu je to omiljena knjiga? Kako da objasnim ovo svetogrđe? Ali, kako sam počeo (ili nastavio) da čitam, boreći se sa stranicama koje su se lepile jedna za drugu i proizvodile onaj suvi, hrskavi zvuk pri okretanju, shvatio sam nešto bizarno. Nešto što me je nateralo da se nasmejem u sebi.

    Toj knjizi je to pivo pristajalo.

    „Krvavi meridijan“ nije knjiga za bele rukavice. To nije štivo za sterilne biblioteke i pažljivo okretanje stranica uz šoljicu skupog čaja. To je roman o prljavštini, o znoju koji peče oči, o osušenoj krvi ispod noktiju, o barutu koji se uvlači u pore kože i, da, o jeftinom alkoholu koji se pije u rupama na granici civilizacije pre nego što se potegne nož i nekome prereže grkljan zbog para čizama.

    Dok sam listao te sada krute, blago lepljive stranice koje su škripale pod mojim prstima, imao sam osećaj da dodirujem samu teksturu Makartijevog sveta. Taj miris izvetrelog piva savršeno se mešao sa opisima salona u Teksasu, sa smradom neopranih tela Glantonove bande koja mesecima nije videla sapun, i sa onim metalnim ukusom krvi koji vam se stvori u ustima dok čitate najbrutalnije opise nasilja ikada stavljene na papir. Moja mala nezgoda je, zapravo, završila proces stvaranja atmosfere. Knjiga je postala artefakt, predmet koji je i sam preživeo neku svoju malu katastrofu.

    Geneza nasilja: Gledajte dete

    Da bismo razumeli zašto je ovaj roman toliko težak i zašto mu pristaju fleke od piva i krvi, moramo početi od samog početka. Makarti ne gubi vreme na duge, lepe uvode. On nas baca direktno u prirodu nasilja. Prva rečenica ne uvodi u nešto lagano, već je biblijski imperativ, naredba da svedočimo:

    „Eto dečaka. Bled je i mršav, u tankoj i izlizanoj planetnoj košulji. Pali vatru za pranje sudova. Napolju su crne uzorane njive s krpicima snega i mračna šuma gde je utočište našla šačica preostalih vukova. Iako je njegov narod poznat po tesarima i kopačima bunara, otac mu je postao učitelj. Leži pijan, recituje pesnike čija su imena zaboravljena. Dečak čuči pored vatre i gleda ga.“ [1]

    Mali (The Kid), naš bezimeni protagonista, rođen je u nasilju. Majka mu je umrla na porođaju, otac mu je pijanica koji citira stihove, potpuno odsutan. Već na prvim stranicama, Makarti nam postavlja tezu: nasilje nije nešto što se uči, to je nešto što jeste.

    „U njemu već čuči sklonost ka bezumnom nasilju. Sva istorija prisutna je u njegovom licu, on je otac svakog čoveka i on stoji u tom hladnom mraku pognut nad pepelom ugašene vatre.“ [2]

    Ovaj dečak, koji sa četrnaest godina beži od kuće da bi lutao zapadnim granicama Amerike, nije heroj. On je posuda. On je svedok. Kroz njegove oči gledamo kako se civilizacija raspada u sudaru sa primordijalnim silama pustinje. On se kreće kroz svet koji je lišen moralnog kompasa, svet u kojem je jedini zakon zakon jačeg, a jedina valuta skalp.

    Pejzaž kao Demijurg: Svet bez milosti

    Ono što „Krvavi meridijan“ izdvaja od bilo kog drugog vesterna (ako ga uopšte možemo tako nazvati, jer je on pre anti-vestern, ili horor smešten na divlji zapad) jeste uloga pejzaža. Priroda kod Makartija ne igra ulogu pasivne pozadine. Ona nije lepa scenografija iz kliše – vestern filma. Ona je aktivna, zlonamerna sila. Pustinja je ovde demijurg, zli tvorac koji želi da uništi ljude. Sunce je opisano kao pulsujuće, crveno oko, bolesno i opasno. Stene su oštre kao britve. Voda je ili otrovna ili je nema.

    Makartijev jezik je ovde ključan. On koristi arhaičan, biblijski stil, rečenice koje se protežu preko pola stranice, spojene veznikom “i” (polisindeton), stvarajući ritam koji hipnotiše i melje. Nema znakova navoda za dijaloge, nema zareza tamo gde ih očekujete. Sve je stopljeno u jednu košmarnu viziju.

    Najbolji primer ove halucinantne proze je napad Komanča na kapetana Vajta i njegovu četu filibustera. Ovo ne imitira scenu bitke nego silazi u pakao. Opis Komanča koji izlaze iz prašine je jedan od najstrašnijih:

    „Već su počeli da jašu kroz grmlje, a onda su izbili na čistinu i bilo ih je na stotine i jahali su u svojevrsnoj lepezi, i svi su urlali i vrištali, jedna legija užasa na konjima, obučena u oklope od španske konjičke kože i sive tunike, sa štitovima od sirove kože […] i jedan u fraku sa kišobranom i jedan u belim čarapama i krvavim velom venčanice i neki sa perjem ždralova na glavi ili perjanicama od bivoljih rogova i jedan u golubijem fraku sa dlakama naopako i crvenim svilenim pojasom […] i svi su urlali na jeziku koji je zvučao kao lavež i jahali su prema nama kao četa ludih klovnova, klovnova smrti iz nekog pakla gde nema ni Boga ni đavola.“ [3]

    Ovaj opis „klovnova smrti“ ruši mitove o plemenitom divljaku ili herojskoj konjici. Ovde je rat prikazan kao apsolutni haos, kao karneval ludila gde se mešaju ukradena civilizacijska odeća (venčanice, frakovi) sa iskonskim besom. Posledice ovog napada su opisane sa kliničkom preciznošću kao da ih beleži forenzičar: bebe nabijene na koplja, sodomizovani leševi, utrobe prosute po pesku. I sve to na stranicama koje su, u mom slučaju, mirisale na ustajalo pivo.

    Sudija Holden: Rat kao Božanstvo

    Ako je Mali naše oko u ovom svetu, Sudija Holden je njegova duša – mračna, ogromna i neuništiva. Sudija je, možda, jedan od najkompleksnijih negativaca u istoriji savremene književnosti. On je ogroman, potpuno bezdlak (kao džinovska beba ili crv), neverovatno obrazovan, govori mnoge jezike, poznaje geologiju, pravo, teologiju, hemiju.

    On je taj koji spasava Glantonovu bandu (grupu lovaca na skalpove kojoj se Mali pridružuje) tako što na vrhu vulkana pravi barut od sumpora, šalitre i ljudskog urina, u sceni koja neodoljivo podseća na Miltonov „Izgubljeni raj“. Sudija je ovde kao gnostički Arhont, vladar ovog materijalnog sveta koji je po definiciji zao.

    Sudijina filozofija je mizantropska jer je logična u kontekstu sveta u kojem žive. On tvrdi da moral ne postoji. Postoji samo volja. Postoji samo rat. U jednoj od svojih čuvenih propovedi oko vatre, dok banda sedi u mraku okružena neprijateljskom pustinjom, Sudija iznosi svoju opaku teologiju:

    „Ljudi su rođeni za igre. Ništa drugo. Svako dete zna da je igra plemenitija od rada. Zna takođe da valjanost igre leži samo u ulogu. […] Šta je ulog u ratu? Ulog je život sam. Nema većeg uloga i zato nema veće igre. […] Rat je vrhunska igra jer je rat konačan, on je prisiljavanje na jedinstvo postojanja. Rat je bog.“ [4]

    Sudija ne ubija samo iz zadovoljstva (iako i to radi, posebno decu, što je najmračniji lajtmotiv knjige), on ubija da bi potvrdio svoju dominaciju nad egzistencijom. On beleži u svoju knjižicu crteže biljaka, stena, artefakata, a zatim ih uništava. Zašto? Zato što, kako sam kaže:

    „Šta god postoji u mom znanju bez mog pristanka, postoji bez dozvole. Samo kada budem znao sve, vladaću svime. Suverenitet pripada onome ko poseduje znanje.“ [5]


    Ilustracija Sudije Holdena iz Krvavog meridijana

    On želi da bude Bog. Ne onaj milostivi hrišćanski Bog, već specifičan Bog Starog Zaveta, Bog groma i krvi, Bog koji zahteva žrtvu. On prezire Malog ne zato što je Mali dobar (jer Mali je ubica), već zato što Mali kao da ima „zrno milosti“, neku neizrečenu rezervu prema potpunom predavanju zlu. Sudija to vidi kao slabost, kao grešku u dizajnu koju treba ispraviti.

    Glantonova banda: Trgovci smrću

    Središnji deo knjige prati hodočašće Glantonove bande. Oni su unajmljeni od strane meksičkih vlasti da donose skalpove Apača. Plaćeni su po glavi. Ali ubrzo, linija između Apača i bilo koga drugog sa crnom kosom nestaje. Banda počinje da masakrira mirna indijanska sela, pa meksičke seljake, pa hodočasnike. Skalp je skalp. Novac je novac.

    Makarti ovde maestralno prikazuje kako kapitalizam i imperijalizam, kada se ogole do kosti, izgledaju kao čisto razbojništvo. Nema tu ideologije „širenja demokratije“ ili „civilizovanja“. Postoji samo glad. Glad za zlatom, za alkoholom, za nasiljem.

    Scena masakra na reci na Koloradu, kod Yuma prelaza (u zoni ušća Gile) je kulminacija tog ludila. Nakon što su izdali lokalno pleme Juma koje im je pomoglo da pređu reku, banda biva napadnuta. Većina gine. Glanton, vođa bande, biva ubijen sekirom u glavu. Ostaju samo Mali, bivši sveštenik Tobin i Sudija.

    Beg kroz pustinju koji sledi je možda najnapetiji deo knjige. Tobin moli Malog da ubije Sudiju dok ima priliku. „Ubij ga“, šapuće bivši sveštenik, prepoznajući u Sudiji samog Đavola. Ali Mali to ne čini. Okleva. I to oklevanje ga košta duše.

    Poslednji ples: Večnost zla

    Kraj romana je skok u vremenu. Godine su prošle. Mali je sada Čovek (The Man). Lutalica. Zapad je „osvojen“, ograde su postavljene, bizonima su kosti pobelele na suncu. Ali Sudija je i dalje tu.

    Sreću se u baru u Fort Grifinu. Sudija se nije promenio. Nije ostario ni dan. I dalje je ogroman, gladak, moćan. On sedi sa Malim i kaže mu da su svi drugi razočarali, ali da ga je Mali najviše razočarao jer se nije potpuno predao plesu rata.

    Ono što sledi je scena koja progoni mnoge čitaoce. Mali odlazi u poljski toalet (The Jakes). Sudija, ogromna masa mesa, ulazi za njim. Vrata se zatvaraju. Makarti nam ne pokazuje šta se dešava unutra. Ne mora. Užas je u onome što nije rečeno. Kada drugi ljudi otvore vrata toaleta, jedan od njih kaže: „Gospode Bože“.

    Znamo da je Mali mrtav. I znamo da to nije bila laka smrt. Sudija ga je, na neki način, apsorbovao. Zagrlio ga je u onaj smrtonosni zagrljaj o kojem je govorio.

    Knjiga se ne završava suzama. Završava se trijumfom. Završava se Sudijom koji pleše u prepunom baru, svira violinu, dok se oko njega odvija orgija pijanih ljudi, kurvi i vojnika. Nasilje se nastavlja. Civilizacija je samo tanka skrama preko tog plesa.


    Ilustracija završne scene sa Sudijom Holdenom iz Krvavog meridijana

    Poslednji pasus knjige je testament večnosti zla, rečenice koje odzvanjaju kao udarci čekića:

    „I oni plešu, boardhouse (baraka) je puna dima i crvenog svetla… On pleše u svetlosti i u senci i on je veliki miljenik. On nikad ne spava, on kaže. On kaže da nikad neće umreti. On saginje glavu i smeje se i koraci su mu laki i on je veliki miljenik, sudija. On pleše i svira i kaže da nikad neće umreti.“ [6]

    Ožiljci na papiru

    Dok sam zatvarao korice knjige, one iste korice koje su sada bile blago iskrivljene od sušenja, osetio sam čudnu zahvalnost prema toj nesrećnoj limenci piva. Taj ožiljak na knjizi bio je moj lični pečat na ovom hodočašću.

    Sudija Holden kaže da ono što postoji bez njegovog znanja, postoji bez njegovog pristanka. On želi da uništi svet. Ali mi, čitaoci, mi smo ti koji svedočimo. Mi gledamo dete. Mi gledamo Sudiju. I iako zatvorimo knjigu, muzika njegove violine ne prestaje.

    Ta mrlja od piva na stranici 31? To je podsetnik da je ovaj svet stvaran. Da je prljavština stvarna. Da su naše ideje o urednom, čistom životu često samo iluzija, krhka kao aluminijumska limenka u rancu punom knjiga.

    Kada sam vratio knjigu prijatelju, pokušao sam da se opravdam, da ponudim da kupim novu. On je uzeo knjigu, opipao krute stranice, pomirisao onaj slatkasto-ustajali miris, i – iako prvobitno ljut, kasnije se samo nasmejao. Možda je i on shvatio. Neke priče ne treba da budu čiste. Neke priče zahtevaju da se uprljate.

    „Krvavi meridijan“ je upravo takva priča. I ako ikada budete imali hrabrosti da je uzmete u ruke, ne brinite ako je slučajno ispustite u blato ili polijete pićem. Verujte mi, Sudiji to neće smetati. On će samo nastaviti da pleše.

    Literatura i reference:

    1, 2, 3, 4, 5, 6. Makarti, K. (2016). Krvavi meridijan (G. Kapetanović, Prev.). Beograd: Dereta.
    (Originalno delo objavljeno 1985)

    Drugi blog tekst povezan sa temom u kojem se, između ostalog, pominje književnost Kormaka Makartija, pod nazivom: Od zveri do čoveka i nazad: Uvod u prirodu zla (Deo prvi)

  • Plava presa i An Awesome Wave: alt-J u laboratoriji za beton


    Enter Carpion, Laboratorija zvuka
    Slika: Laboratorija zvuka, Enter Carpion

    PišeVladimir Tomić

    Postoji jedna čudna vrsta mira koji nastaje tek kada buka pređe određenu granicu. Godine 2012. i 2013. moj život je imao zvučnu kulisu hidrauličnih presa i drobilica, kao i mnogih drugih uređaja i mašina. Radio sam tada u laboratoriji za ispitivanje građevinskih materijala. Presa na kojoj su pucale betonske kocke bila je plava, ogromna, hladna, ali meni neobično umirujuća. Nije me toliko umarala mehanika; lom betona, vibracija mašine koliko ljudi oko nje: terenski haos, ogovaranja, sitne hijerarhije. Mašina je bila jasna, dosledna – ljudi nisu.

    Moj radni dan bio je podeljen na tri dela: boravak u laboratoriji, terenski rad po gradilištima i tiši deo za računarom, uz baze podataka i tehničke prevode. To je bio posao egzaktnosti: mere, paskali, njutni, tačke pucanja. A ja sam, po svojoj prirodi, neko ko loše pamti cifre. Tačnu udaljenost Sunca od Zemlje pročitao sam hiljadu puta i hiljadu puta zaboravio. Ali unutrašnju dinamiku fuzije u zvezdinom jezgru, način na koji vodonik prelazi u helijum i vraća nam svetlost; to mogu da prizovem u svako doba. Pamtim suštine i procese, ne brojeve.

    Negde između plave prese, buke laboratorije i tišine ekrana pronašao sam zvučni zaklon: album An Awesome Wave benda alt-J. Na prvi pogled još jedan „indie“ album prijatan za uho. Ispod površine, međutim, nalazila se gusta intertekstualna mreža: nasilje, silovanje, rat, film, književnost. Dok je jedan svet oko mene pucao pod pritiskom, drugi je u slušalicama pokušavao da estetizuje isti taj pritisak.

    Album me je paradoksalno smirivao. Nije mi sklanjao pogled sa užasa već ga je precizno uokviravao. U laboratoriji gde su betonske kocke pucale do kontrolisanog loma, alt-J su radili nešto slično ljudskom iskustvu: dovodili su ga do granice izdržljivosti, ali u obliku pesme.

    Fitzpleasure i Tralala: pesme o Padu

    Centralna tačka albuma, u to vreme, za mene je bila numera „Fitzpleasure“. Težak, kotrljajući bas, ritam koji deluje kao da se vuče po asfaltu, uvodni delovi koji zvuče kao neki arhaični ritual pre nego što sintetički udar krene da razlaže sve pred sobom. Prvi put sam je slušao dok sam čekao rezultate testa čvrstoće betona. Dok je broj na monitoru rastao, a uzorak ulazio u fazu pucanja, taj zvuk mi je delovao istovremeno i drevno i krajnje savremeno.

    Tek kasnije sam otkrio odakle ta pesma zapravo dolazi. „Fitzpleasure“ nije nikakva apstraktna mračna igra rečima, već muzička adaptacija jednog od zloglasnih poglavlja američke književnosti 20. veka – priče o Tralali iz romana Poslednje skretanje za Bruklin (Last Exit to Brooklyn) Hjuberta Selbija.

    Selbijev roman (1964) je sirova anatomija američkog urbanog dna: siromašni, obespravljeni, radnici, alkoholičari, prostitutke, huligani. Nema „lepe“ proze, nema navodnika, nema uljane naracije; tekst ide kao niz udara, kao džez improvizacija koja se pretvara u lom. Priča o Tralali prati prostitutku koja u svetu bez nade pokušava da se dočepa makar nekakve moći – makar iluzije da vlada bar sopstvenim telom.

    Kraj te priče je gotovo neizdrživ: grupno silovanje na parkiralištu, scena toliko surova da većina ljudi instinktivno poželi da zatvori knjigu. Nasilnici na kraju posežu i za drškom metle – detalj koji Selbi ne izostavlja, baš kao ni alt-J. U stihovima „Tra-la-la, in your snatch fits pleasure, broom-shaped pleasure…“ sakriven je eho tog trenutka u kojem telo prestaje da bude telo, a čovek prestaje da bude čovek.

    Roman je kasnije ekranizovan u filmu Poslednje skretanje za Bruklin (1989), u režiji Ulija Edela, sa Dženifer Džejson Li kao Tralalom. Film ekstremno verno prenosi Selbijev pakao na ekran, ali „Fitzpleasure“ radi nešto drugo: ne prikazuje nasilje, već njegov odjek.

    Spot za „Fitzpleasure“, u režiji Emila Sornina, ne rekonstruiše silovanje, što bi bilo još jedno re-eksploatisanje žrtve – nego prikazuje deformisane, groteskne likove, kao da su ispali iz noćne more nekog slikara koji nam prikazuje ono najgore u ljudima. Lica se rastežu, tela se uvijaju u nemoguće forme, kao da je sam moralni poredak sveta bio polomljen. Gledao sam betonske kocke kako pucaju pod pritiskom prese, a u glavi mi je ostajao taj isti motiv: forma koja ne izdržava, struktura koja ne može da ponese ono što je na nju svaljeno.

    Taro: Robert Kapa, Gerda i kratki vek hrabrosti

    Druga tačka albuma koja mi se urezala u iskustvo laboratorije je pesma „Taro“. Ako „Fitzpleasure“ govori o uništenju tela, „Taro“ govori o tome šta ostaje od života kada telo nestane – o trenutku smrti kao mogućnosti susreta.

    Pesma je posvećena ratnom fotografu Robertu Kapi i njegovoj partnerki i koleginici Gerdi Taro. Njihova zajednička biografija je skoro kao mit: mađarski Jevrejin rođen kao Endre Erne Fridman, koji postaje simbol ratne fotografije, i fotografkinja koja gine u Španiji 1937. godine, pregažena tenkom dok dokumentuje povlačenje republikanaca.

    Kapa nastavlja dalje: Španski građanski rat, Kina, Drugi svetski rat, iskrcavanje na Normandiju. Njegove fotografije sa plaže Omaha – serija koja je kasnije dobila naziv „Veličanstvena jedanaestorica“ (The Magnificent Eleven) – zrnaste su, mutne, drhtave. Tehnički gledano, „loše“ fotografije. Ali upravo ta nesavršenost je postala mera istine o Danu D: zamućen kadar je verno svedočanstvo o nečijoj drhtavoj ruci u vodi do grla.

    Robert Kapa, fotografija sa iskrcavanja na Normandiju, Dan D

    Te scene su mi se vraćale dok sam u laboratoriji gledao brojke na displeju prese, kako rastu do trenutka loma. Tehničar u meni mogao je da kaže: „podaci nisu čisti“, ali pisac u meni je razumeo da je istina često baš tamo gde se forma raspada.

    „Taro“ se bavi Kapinom smrću u Indokini 1954. godine – izlaskom iz džipa, pokušajem da se priđe bliže koloni vojnika, nagaznom minom, telom koje se otvara. U tekstu pesme, međutim, taj eksplozivni trenutak je opisan nežno, gotovo kao ljubavno pismo. Alt-J tretiraju smrt ne kao kraj, već kao tunel ka GerdI. Muzika je energična, gotovo slavljenička, kao da peva o ponovnom susretu, a ne o amputaciji noge u blatu.

    U pozadini svega ovoga stoje i Kapine knjige i biografije: autobiografija Blago izvan fokusa (Slightly Out of Focus), u kojoj Kapa, između ostalog, opisuje kako svesno nije fotografisao koncentracione logore jer je osećao da svaka nova slika užasa smanjuje ukupni efekat, i biografija Aleksa Keršoa o njegovom životu, čiji se naslov može prevesti kao Krv i šampanjac: život i doba Roberta Kape (Blood and Champagne: The Life and Times of Robert Capa). Sve to čini okvir u kojem „Taro“ funkcioniše kao mala, kondenzovana elegija za dvoje ljudi koji su rat pretvorili u vizuelni dokument.

    Matilda, Leon i Bloodflood: arhitektura emocija

    Treći stub albuma za mene je pesma „Matilda“. Ona je mekša, filmičnija, ali ne i manje mračna. Direktna je posveta filmu Leon: profesionalac (Léon: The Professional) Luka Besona, priči o profesionalnom ubici i devojčici koja uči da preživi u svetu koji je već dugo bez moralnog centra.

    Stih „This is from Matilda“ – poruka koju Leon, kroz bombu, ostavlja korumpiranom policajcu Stansfildu – u filmu je trenutak osvete. U pesmi, taj isti motiv postaje nežna balada. Alt-J istu situaciju uokviruju drugačije: umesto eksplozije granate, dobijamo eksploziju tihe, prigušene emocije.

    Dok sam hodao po gradilištima, među stubovima, armaturom i oplatom, „Matilda“ je bila jedan od onih trenutaka toplote. U svetu u kome se sve meri u klasama novca, betona i rokovima, taj odnos između Leona i Matilde podseća nas na to da i u najgrubljim strukturama postoji nešto krhko što pokušava da opstane.

    Tu je i „Bloodflood“, pesma koja spaja fiziologiju straha i urbanu paniku. „Flood of blood“ – nalet krvi, srce koje ubrzava, telo koje se sprema za „bori se ili beži“. Ritam te pesme savršeno se poklapao sa mojim korakom dok sam se vraćao sa posla, anesteziran od buke dana. Tekst govori o napetosti, o napadu panike, ali muzika pravi neku vrstu mehura oko slušaoca.

    Na albumu se stalno ponavlja isti obrazac: film, roman, biografija, ratna fotografija; sve to ulazi u pesme, ali nikada kao puka ilustracija. Uvek kao materijal za novu arhitekturu emocije.

    Posle talasa: šta ostaje posle prese

    Danas, više od decenije kasnije, kada pustim An Awesome Wave, ne sećam se više tačnih brojeva, marke betona, niti konkretnih uzoraka. Sećam se plave prese, metalnog škripanja, krhotina koje ostaju nakon loma. Sećam se i toga da mi je često više smetao žamor kolega, prvokacije, „ljudska buka“, nego sama mehanika mašina.

    Album je bio moj tihi sagovornik. U prostoru gde se materija dovodi do tačke pucanja da bi se izmerila njena nosivost, alt-J su mi pokazivali šta se dešava kada se do iste tačke dovede ljudsko iskustvo.

    Selbijev roman Poslednje skretanje za Bruklin je artikulisao užas jezikom; Robert Kapa je hvatao trenutak raspada kroz objektiv; alt-J su to pretvarali u pesme koje istovremeno bole i smiruju. Meni je tada zadatak bio „samo“ da lomim beton i pratim krive napona, ali slušajući ovaj album imao sam utisak da sam priključen na širi sistem: da posmatram kako se kroz umetnost obrađuje ono što inače ostaje neartikulisan šum – strah, nasilje, gubitak, višak bola.

    Možda baš zato album koji je pun smrti i nasilja nije delovao depresivno, već stabilizujuće. Ne zato što ublažava ono o čemu govori, već zato što ga jasno pokazuje muzikom. Kao kada prvo put vidite precizan dijagram sile koja lomi neko telo: ništa u realnosti nije postalo manje opasno, ali je odjednom razumljivije.

    Beton se u prese stiska dok ne pukne. Ljudske priče u književnosti, fotografiji i muzici stiskaju se do iste te tačke. Ono što ostaje posle loma – bilo da je to krhotina betona, zrnasta fotografija sa Dana D, ili glas koji peva o Tralali – nije uteha, nego nešto drugo: jasan, neizbežan oblik istine.


    Reference i preporučena literatura / filmografija

    • Hjubert Selbi: Poslednje skretanje za Bruklin (Last Exit to Brooklyn). Srpsko izdanje: Laguna, Beograd, 2012, prevod Aleksandar Petrović.
    • Poslednje skretanje za Bruklin (1989), film, režija: Uli Edel.
    • Robert Kapa: Blago izvan fokusa (Slightly Out of Focus).
    • Aleks Keršo: Krv i šampanjac: život i doba Roberta Kape (Blood and Champagne: The Life and Times of Robert Capa).
    • Leon: profesionalac (Léon: The Professional, 1994), film, režija: L. Beson.
    • alt-J: An Awesome Wave (2012), m. album.
  • Profesionalne usluge lekture, uredničkog rada, prevoda, pisanja I Mentorski rad

    Oblak Kaktusa

    Profesionalni rad i saradnja

    Urednički rad, pisanje, mentorstvo, prevod, digitalni sadržaj i odgovorna primena savremenih alata

    Važno: „Oblak Kaktusa” je moj autorski i obrazovno-esejistički blog. Svi javno objavljeni tekstovi i sadržaji mogu se čitati besplatno. Pristup blogu nije uslovljen članarinom, kupovinom niti angažovanjem autora.

    Blog sam po sebi nije internet prodavnica i preko njega neposredno ne prodajem niti naplaćujem profesionalne usluge. Ova stranica ima informativnu svrhu: predstavlja oblasti mog profesionalnog rada i omogućava zainteresovanim pojedincima, autorima, izdavačima, preduzetnicima, ustanovama, organizacijama i kompanijama da mi se obrate radi mogućeg angažmana ili saradnje.

    Svaki eventualni poslovni angažman dogovara se zasebno, pre početka rada, uključujući obim posla, rokove, naknadu, način korišćenja rezultata rada i odgovarajući ugovorni i poslovni okvir u skladu sa važećim propisima Republike Srbije. Samim slanjem upita ne nastaje ugovor niti obaveza bilo koje strane.

    „Oblak Kaktusa” pišem i razvijam od 2019. godine kao prostor posvećen književnosti, filozofiji, psihologiji, filmu, umetnosti, nauci, istoriji ideja i kulturnoj kritici. Pisac sam, esejista, urednik, lektor i mentor, autor knjiga „Sveti Bordel i druge priče” i „Plavi Betoven”, kao i dobitnik više književnih priznanja, među kojima je književna nagrada „Laza K. Lazarević”.

    U Novoj Novoj Poetici radim kao urednik, lektor, književni saradnik i urednik sajta i bloga. Godinama radim sa rukopisima i autorima, uključujući mentorski i pro bono rad, a moje iskustvo obuhvata i digitalno izdavaštvo, obrazovne platforme, SEO i veb-sadržaj, prevođenje i dvojezično uređivanje, istraživanje i odgovornu primenu alata veštačke inteligencije.

    Profesionalno iskustvo sticao sam i izvan književnosti, u različitim sistemima i poslovima, što mi je omogućilo da razumem veoma različite profesionalne jezike, radne procese i potrebe ljudi sa kojima sarađujem. Tokom pandemije COVID-19 pomagao sam profesorima i nastavnicima u izgradnji digitalnih prostora za učenike, od Google učionica i organizacije nastavnog materijala do ličnih obrazovnih blogova i jednostavnih onlajn platformi.

    Zbog toga ovu stranicu ne zamišljam kao klasičan „cenovnik usluga”, već kao pregled onoga u čemu mogu da budem koristan autoru, izdavaču, instituciji, preduzetniku, timu ili kompaniji.

    Rad sa rukopisima: lektura, redakcija i urednički razvoj

    Radim sa tekstom na srpskom jeziku u različitim fazama njegovog nastanka. To može podrazumevati lekturu i korekturu, ali i znatno dublji urednički rad: sintaksu, stil, jasnoću, strukturu, ritam, ton, doslednost, argumentaciju, organizaciju poglavlja i odnos pojedinačnih delova prema celini.

    Radim sa prozom, poezijom, esejima, intervjuima, biografijama, nefikcijskim tekstovima i drugim vrstama rukopisa. Posebno mi je važno da uređivanje ne pretvori autora u urednika. Cilj je da tekst postane precizniji i snažniji, a da autorski glas ostane prepoznatljiv.

    Mogu da budem i prvi ozbiljan čitalac rukopisa: da napravim detaljan urednički osvrt, označim mesta koja funkcionišu i ona koja ne funkcionišu, ukažem na strukturne probleme i sa autorom razmotrim moguće pravce daljeg rada.

    Autorski razvoj i pisanje po narudžbini

    Radim na razvoju i pisanju tekstova koji nastaju iz nečije ideje, građe, profesionalnog iskustva ili postojećeg materijala: predgovora, eseja, kolumni, govora, intervjua, tekstova za kataloge, biografija, artist statement tekstova, autorskih prezentacija i drugih formi.

    Deo ovakvih poslova u poslovnoj praksi često se naziva ghostwritingom. Kod originalnih autorskih tekstova unapred se dogovaraju priroda saradnje, način korišćenja teksta, obim eventualnih izmena, način potpisivanja i druga pitanja koja zavise od konkretnog projekta i važećih pravila o autorskom pravu.

    Kod većih projekata mogu da učestvujem u razvoju koncepta, organizaciji građe i strukture, pronalaženju odgovarajućeg tona i pretvaranju beležaka, dokumentacije, razgovora ili sirovog materijala u koherentnu tekstualnu celinu.

    Prevod i dvojezično uređivanje

    Bavim se prevođenjem i dvojezičnim uređivanjem na relaciji srpski–engleski i engleski–srpski, posebno kada su u pitanju književni, esejistički, kulturni, biografski i drugi tekstovi kod kojih nije dovoljno preneti samo osnovno značenje.

    Radim i na već postojećim prevodima: poređenju sa izvornikom, jezičkom uređivanju, usklađivanju tona, terminologije i registra, kao i pripremi teksta za objavljivanje.

    Običan prevod i sudski overen prevod nisu ista usluga. Kada je potrebna overa sudskog prevodioca, takav posao mora biti organizovan preko lica koje za to ima odgovarajuće ovlašćenje.

    Veb-sadržaj, SEO i uređivačka strategija

    Pored književnosti i izdavaštva, imam profesionalno iskustvo u pisanju i uređivanju sadržaja za velike poslovne sisteme, izdavaštvo, manje organizacije i autorske projekte.

    Rad može obuhvatiti blog tekstove, tekstove za veb-sajtove, obrazovne članke, intervjue, informativne i PR tekstove, opise, uređivanje postojećeg sadržaja, razvoj glasa komunikacije, uređivačko planiranje, strukturu stranica, unutrašnje povezivanje i SEO obradu samog teksta.

    SEO ne posmatram kao mehaničko ponavljanje ključnih reči, već kao deo dobre arhitekture sadržaja: tekst treba da bude razumljiv pretraživaču, ali pre svega koristan i čitljiv čoveku.

    Preko ove stranice ne nudim zakup oglasa, vođenje plaćenih reklamnih kampanja niti istraživanje tržišta.

    Humanistika, istraživanje i AI alati

    Posebno me interesuje prostor u kojem se susreću humanističko znanje, istraživanje, urednički rad i savremeni sistemi veštačke inteligencije.

    AI alate koristim kao pomoć u istraživanju, organizaciji većih količina građe, proveri doslednosti, strukturiranju znanja i razvoju radnih procesa, a ne kao automatsku zamenu za autora, urednika ili stručnjaka.

    Mogu da pomognem autorima, urednicima, izdavačima i manjim timovima u osmišljavanju specijalizovanih četbotova i radnih sistema zasnovanih na njihovim sopstvenim tekstovima, dokumentaciji i arhivama, u organizaciji baze znanja, formulisanju preciznih uputstava i uspostavljanju odgovorne upotrebe AI alata uz očuvanje autorskog glasa, privatnosti i kontrole nad konačnim rezultatom.

    Konsultacije, mentorstvo i neformalno obrazovanje

    Imam višegodišnje iskustvo u individualnom mentorskom i vannastavnom radu sa piscima, autorima u razvoju, učenicima, studentima i drugim talentovanim ljudima.

    Konsultacije mogu da obuhvate detaljno čitanje rukopisa, razgovor o većem književnom ili esejističkom projektu, planiranje knjige, ciklusa tekstova ili autorske platforme, razvoj argumentacije i strukture, kao i dugoročniji mentorski rad.

    Neformalno obrazovanje ne posmatram kao zamenu za školu, fakultet ili druge oblike formalnog obrazovanja, već kao njihovu logičnu i proširenu dopunu: prostor za individualni rad, radoznalost, interdisciplinarnost i teme za koje formalni program često nema dovoljno vremena.

    Ovakav mentorski rad nije akreditovani obrazovni program i ne podrazumeva izdavanje javno priznatih diploma ili sertifikata.

    Za koga je ovaj rad?

    Za pisce i autore u razvoju, izdavače, umetnike, istraživače, predavače, preduzetnike, mala i velika preduzeća, kulturne organizacije i druge ljude kojima je potreban ozbiljan rad na jeziku, strukturi, idejama i sadržaju. Ne mora svaki projekat da se uklopi u unapred zadatu kategoriju. Ako postoji zanimljiv problem koji treba rešiti tekstom, istraživanjem ili uredničkim radom, vredi razgovarati.

    Blog, dobrovoljna podrška i profesionalni angažmani

    Čitanje javno dostupnog sadržaja „Oblaka Kaktusa” je besplatno.

    Ako je na blogu omogućena dobrovoljna podrška ili donacija, ona predstavlja podršku nastavku rada bloga. Ona nije naknada za pristup tekstovima, nije plaćanje neke od profesionalnih usluga opisanih na ovoj stranici i ne daje posebna prava na korišćenje sadržaja.

    Profesionalni angažmani odvojeni su od samog bloga i dogovaraju se pojedinačno.

    Autorska prava i korišćenje sadržaja

    Originalni autorski tekstovi i drugi originalni sadržaji objavljeni na „Oblaku Kaktusa” zaštićeni su autorskim pravom. Nije dozvoljeno predstavljati moje tekstove ili njihove delove kao sopstveno delo.

    Nije dozvoljeno neovlašćeno preuzimanje, ponovno objavljivanje, prerada, prevod, komercijalno korišćenje ili drugo iskorišćavanje celih tekstova ili njihovih značajnih delova, osim u slučajevima i u obimu koje zakon izričito dopušta.

    Kratki citati mogu se koristiti u skladu sa zakonskim pravom citiranja, uz jasno označavanje citata i odgovarajuće navođenje autora, naslova teksta i izvora, odnosno stranice „Oblak Kaktusa”, kao i veze ka originalnom tekstu kada je to moguće.

    Za korišćenje koje prevazilazi zakonsko pravo citiranja, posebno za ponovno objavljivanje, veće odlomke, prevode, prerade, štampana izdanja, komercijalne projekte ili druge oblike daljeg iskorišćavanja, potrebno je prethodno stupiti u kontakt sa autorom i urediti dozvolu za konkretan način korišćenja. Samo navođenje izvora ne predstavlja samo po sebi dozvolu za preuzimanje celog ili značajnog dela teksta.

    Ako imate rukopis koji traži ozbiljnog čitaoca, tekst koji još nije pronašao pravi oblik, projekat kojem je potrebna jasnija artikulacija ili ideju koju treba pretvoriti u održivu celinu, možemo razgovarati.

    Vladimir Tomić

    mejl
      |  
    telefon

    English

    Professional Work & Collaboration

    Editorial work, writing, mentorship, translation, digital content and the responsible use of contemporary tools

    Important: Oblak Kaktusa is my authorial and educational essay platform. All publicly available texts and content may be read free of charge. Access to the blog is not conditional upon a subscription, purchase or professional engagement.

    The blog itself is not an online store, and I do not directly sell or charge for professional services through it. This page is informational: it describes areas of my professional work and allows interested individuals, authors, publishers, entrepreneurs, institutions, organizations and companies to contact me regarding a possible engagement or collaboration.

    Any professional engagement is agreed separately before work begins, including its scope, deadlines, fee, use of the resulting work, and the appropriate contractual and business framework under the applicable laws of the Republic of Serbia. Sending an inquiry does not in itself create a contract or obligation for either party.

    I have been developing Oblak Kaktusa since 2019 as a space devoted to literature, philosophy, psychology, film, art, science, the history of ideas and cultural criticism. I am a writer, essayist, editor, proofreader and mentor, the author of the books Sveti Bordel i druge priče and Plavi Betoven, and the recipient of several literary distinctions, including the Laza K. Lazarević Literary Award.

    At Nova Nova Poetika, I work as an editor, proofreader, literary associate, and editor of the website and blog. I have years of experience working with manuscripts and authors, including mentoring and pro bono editorial work. My professional background also includes digital publishing, educational platforms, SEO and web content, translation and bilingual editing, research, and the responsible use of artificial intelligence tools.

    My professional experience also extends beyond literature. Working in different environments and professions has given me direct insight into different forms of work, communication and institutional culture. During the COVID-19 pandemic, I also helped teachers establish digital spaces for their students, from Google Classroom and the organization of teaching materials to personal educational blogs and simple online learning platforms.

    For that reason, I do not see this page as a conventional price list. It is a map of the areas in which I may be useful to an author, publisher, institution, entrepreneur, team or company.

    Manuscripts: Proofreading, Editing & Editorial Development

    I work with Serbian-language texts at different stages of development. This may include proofreading and copy editing, but also deeper editorial work involving syntax, style, clarity, structure, rhythm, tone, consistency, argumentation, chapter organization and the relationship between individual parts and the work as a whole.

    I work with prose, poetry, essays, interviews, biographies, nonfiction and other forms of writing. My aim is not to replace the author’s voice with an editor’s voice, but to help the text become more precise and effective while preserving its individual character.

    I can also serve as a serious first reader of a manuscript, providing a detailed editorial assessment, identifying what works and what does not, pointing out structural problems and discussing possible directions for revision with the author.

    Authorial Development & Commissioned Writing

    I develop and write texts based on a client’s ideas, source material, professional experience or existing drafts. These may include prefaces, essays, columns, speeches, interviews, exhibition texts, biographies, artist statements, author presentations and related forms.

    Some engagements of this kind are commonly described as ghostwriting. Where original authorial work is involved, the nature of the collaboration, permitted use of the text, scope of revisions, crediting and other relevant matters are agreed in advance according to the specific project and applicable copyright rules.

    For larger projects, I can assist with concept development, organization of source material and structure, establishing an appropriate tone, and transforming notes, documentation, interviews or raw material into a coherent written work.

    Translation & Bilingual Editing

    I work with Serbian–English and English–Serbian translation and bilingual editing, particularly in literary, essayistic, cultural, biographical and related texts where conveying meaning alone is not enough.

    I also work on existing translations through comparison with the source text, language editing, harmonization of tone, terminology and register, and preparation for publication.

    Standard translation and certified court translation are not the same service. Where official certification is required, the work must be handled through an appropriately authorized sworn translator.

    Web Content, SEO & Editorial Content Strategy

    Alongside literature and publishing, I have professional experience writing and editing content for large business systems, publishing projects, smaller organizations and independent platforms.

    This may include blog articles, website copy, educational articles, interviews, informational and PR texts, descriptions, editing of existing content, development of a consistent communication voice, editorial planning, page structure, internal linking and editorial SEO.

    I do not view SEO as the mechanical repetition of keywords. It is part of good content architecture: a text should be understandable to a search engine, but first and foremost useful and readable to a human being.

    Through this page, I do not offer paid advertising management, media buying or market research.

    Humanities, Research & AI Tools

    I am particularly interested in the point where the humanities, research, editorial practice and contemporary artificial intelligence systems meet.

    I use AI tools as support for research, the organization of large bodies of material, consistency checks, knowledge structuring and workflow development, rather than as an automatic substitute for the author, editor or subject-matter expert.

    I can help authors, editors, publishers and smaller teams design specialized chatbots and working systems based on their own texts, documents and archives; organize knowledge bases; formulate precise instructions; and establish responsible uses of AI tools while preserving authorial voice, privacy and control over the final result.

    Consulting, Mentorship & Informal Education

    I have years of experience in individual mentorship and extracurricular work with writers, developing authors, pupils, students and other talented individuals.

    Consultations may include detailed manuscript reading, discussion of a larger literary or essay project, planning a book, series of texts or author platform, developing argumentation and structure, or a longer-term mentoring process.

    I do not see informal education as a replacement for schools, universities or other forms of formal education, but as their logical and expanded complement: a space for individual work, curiosity, interdisciplinary thinking and subjects for which formal programs often have limited time.

    This type of mentoring is not an accredited educational program and does not include the issuing of state-recognized diplomas or certificates.

    Who Is This Work For?

    Writers and developing authors, publishers, artists, researchers, educators, entrepreneurs, small and large companies, cultural organizations and others who need serious work on language, structure, ideas or content. Not every project needs to fit neatly into a predefined category. If there is an interesting problem that can be approached through writing, research or editorial work, it is worth having a conversation.

    The Blog, Voluntary Support & Professional Engagements

    All publicly available content on Oblak Kaktusa may be read free of charge.

    If an option for voluntary support or donations is available on the blog, such support contributes to the continuation of the platform. It is not payment for access to the texts, it is not payment for any professional service described on this page, and it does not grant additional rights to use the content.

    Professional engagements are separate from the blog itself and are agreed individually.

    Copyright & Use of Content

    Original texts and other original content published on Oblak Kaktusa are protected by copyright. My texts, or parts of them, may not be presented as another person’s own work.

    Unauthorized republication, adaptation, translation, commercial use or other exploitation of complete texts or substantial portions of them is not permitted, except in cases and to the extent expressly allowed by applicable law.

    Short quotations may be used in accordance with the legal right of quotation, with the quotation clearly identified and with appropriate attribution to the author, the title of the text and the source, Oblak Kaktusa, including a link to the original text where possible.

    For any use that exceeds the legal right of quotation, particularly republication, substantial excerpts, translations, adaptations, printed editions, commercial projects or other forms of further exploitation, please contact the author in advance in order to arrange permission for the specific use. Attribution alone does not constitute permission to reproduce an entire text or a substantial part of it.

    If you have a manuscript in need of a serious reader, a text that has not yet found its proper form, a project that needs clearer articulation or an idea that needs to become a coherent whole, we can talk.

    Vladimir Tomić

    email
      |  
    phone

  • Rupa, beštija i buba: Žena od peska (Suna no onna 1964)

    Piše: Vladimir Tomić


    Na početku filma gledamo muškarca koji šeta po dinama i lovi bube. Učitelj, amaterski entomolog, gradski lik sa mrežicom i ambicijom da uhvati retku vrstu insekta i zalepi sopstveno prezime na nju. Pomisliće neko pogrešno na početku da je to ona nevina ljubav prema prirodi. Ne, to je želja za sitnom besmrtnošću. Nova buba, novo ime u knjizi.

    Buba koju prati krije dublju metaforu. Njene larve žive u rupi. Kopaju vertikalni tunel u pesku, sede na otvoru i vrebaju. Čim plen naiđe, mrav ili druga buba, rupa popušta, žrtva sklizne, larva je zgrabi i povuče dole. Živo grotlo.

    Kamera uvećava to koprcanje u pesku. Učitelj se smeje. On je navodno iznad. On je mozak, on je nauka, on je čovek. To dole je beštija.

    A onda film uradi jednostavnu stvar: zameni ih.

    Lovac završi u rupi.



    Kadar iz filma Žena od peska, Suna no onna, 1964.
    Slika iz filma Suna no onna 


    Meštani ga namame u selo, spuste do kuće na dnu ogromne peščane jame i tiho sklone merdevine. Dole ga čeka žena. Udovica. Kuća joj stoji na ničemu, na rastresitoj prašini koja svaki dan klizi i preti da sve zatrpa. Da bi kuća uopšte postojala, neko mora da kopa. Svaku noć.

    Žena lopata pesak i predaje ga selu. Selo taj loš, slani pesak prodaje za beton koji će pre ili kasnije početi da se raspada. Niko nije glup, svi znaju da je to trulež u osnovi, ali pare su pare. Nema metafizičke drame. Ima lopata.

    Žena živi u ritmu jame. Zna koliko peska padne za jednu noć. Zna kad će da dune vetar. Zna koliko vode stiže odozgo. Njen um je vezan za zemlju, za vlagu, za raspored dasaka po kući. Nema velikih reči, ima ritam.

    Muškarac dolazi iz suprotnog sveta. On je uranski princip. On luta, meri, mašta o Rimovima, fakultetima, nauci, o tome da „negde stigne“. Muško lutanje može da bude i laboratorija, i kafana, i kladionica, i ostajanje ispred dragstora do zore. Sve je to isto „traženje“ bez jasnog cilja.

    On u početku ne veruje ni ženinoj pameti ni njenom iskustvu. Kad mu kaže da pesak vuče vlagu, gleda je kao budalu. Tek kasnije, kad od istog tog peska napravi improvizovani sistem za vodu, shvati da je ušao u školu u kojoj je decenijama zakasnio.

    Ako se film svede na egzotičnu otmicu, seljani ga prevarili, žena saučesnica, nesrećni učitelj zarobljen, promaši se ono zbog čega ostaje da bruji u stomaku.

    Jama ovde nije nekakva anomalija u sistemu. Jama je model. Svet kao nam ga prikazuje film Hirošija Tešigahare Žena od peska (1964), koji je rađen po romanu Kobo Abea, nije ništa drugo nego gomila jama sa drugačijom scenografijom. Neko radi u silosu, neko u kancelariji, neko u supermarketu, neko u školi. Svuda se kopa. Negde se zove „rad na sebi“, negde „prekovremeni“, negde „briga za porodicu“. Lopata menja oblik, sadržaj je isti. Unosiš energiju da bi se sistem koji te troši još malo održao.

    Junak se drži svoje gradske fantazije. On misli da je rupa neka pogreška, kao da ga je nešto iskvareno, bolesno i neprirodno u japanskom provincijskom selu zaskočilo. Da prava egzistencija čeka napolju, uz asfalt i vozni red. Film ga polako uči da je rupa samo iskrenija verzija onoga u šta je već bio uvaljen.

    I stari Rim je već pod peskom, kako on sam kaže u jednoj replici. Ako je Rim i sve drugo individualno ili kolektivno pod zemljom ili peskom, bez obzira koliko je delovalo silno, uzvišeno ili nepobedivo tokom svog postojanja, šta onda da misle, čemu da se nadaju današnji savremenici, obični smrtnici? 

    Junak je na početku vrsta ambiciozne budale s diplomom. Nije monstrum. Nije ni anđeo. On je onaj tip čoveka koji se oslanja na papir, na pravila, na to da njegovo ime negde stoji, valjano overeno.

    Kad shvati da je zarobljen, prvo reaguje pozivanjem na zakon. Preti seljanima, pominje prijavu, „nelegalno zatočeništvo“, kao da će paragraf da se spusti niz merdevine i spase ga. U njegovoj glavi svet je uredna administracija. Selo mu odgovori tihim smehom. Njih interesuje samo da li ume da lopata i da li će da radi.

    Narcizam ispliva snažnije u onoj ritualnoj sceni, kad seljani traže da on i žena imaju seks pred njima u zamenu za vodu. Gledaju ih sa ivice jame, sa maskama, uz bubnjeve, kao da gledaju predstavu. On pre toga izgovara rečenicu koja zaboli više od bilo kakvog filozofiranja: ipak smo svinje.

    To je savršen alibi. Ne kaže „ja sam svinja“. Nego „mi smo svinje“. Ako su svi jednako blato, onda niko nije posebno odgovoran. On sebe pretvara u proroka ljudske pokvarenosti. Nije on kreten koji pristaje da ponižava ženu, nego lucidni ekspert za ljudsku prirodu. „Svi biste vi isto“, poručuje. Vrhunski narcis.

    Žena odbija da igra tu ulogu. Ne pristaje da postane rekvizit u tuđoj degradaciji. Udarac nogom, bol u preponama, njegovo telo u pesku. To je jedini moralni gest koji ovde vredi. Nije do humanizma, do plakata, do velikih ideja. To je jedan konkretan „ne dam ti budalo“ usred jame.

    Onog časa kad izgovori „ipak smo svinje“, on ne samo da opravdava ono što planira da uradi, nego obavlja i operaciju na nama koji gledamo. Jer publika koja gleda film nije mnogo bolja od seljana sa ivice. I mi smo došli da gledamo tuđe kopanje, znoj i poraz. 



    Kadar iz filma Žena od peska, Suna no onna, 1964.
    Slika iz filma Suna no onna 


    Jedna stvar je bekstvo iz jame, druga je bekstvo od sebe. On pokušava oba.

    Najpre, fizički. Penje se, kliza, vrišti, pada nazad. Pesak ga vraća dole. Pokušava da napravi improvizovano uže, da pobegne noću, završava u živom pesku i opet zavisi od meštana koji ga izvlače. Svaki pokušaj samo mu dokaže koliko je struktura dublja od njegove kondicije.

    Onda kreće ono mentalno bekstvo, prefinjenije. Otkrije da može da izvuče vodu iz vlažnog peska. Pravi čudnu, primitivnu pumpu, mali inženjerski trik koji od apsurda pravi vodu za piće. To je trenutak malog spajanja uranskog i htonskog u njemu. Njegov naučni nerv prestaje da juri bube za akademsku biografiju, a počinje da služi telu u jami.

    Na kraju se događa najčudniji, ali logičan obrt. Merdevine ostaju spuštene. Ona ide kod lekara zbog trudnoće koja preti da je ubije. On ima otvoren izlaz. Može da ode. Može da uradi sve ono o čemu je maštao prvih dana. Grad, policija, osveta, priča za novine.

    Penje se. Gleda svet odozgo. Gleda more. Gleda sopstveni stari život, makar u mašti. I onda odluči da se vrati dole. Ne zato što je odjednom postao svetac koji obožava svoj zatvor. Nego zato što se uvukla jedna mala, otrovna misao: pobegnuću, ali ne danas.

    Ta rečenica je možda najtačnija definicija ljudskog života. Sve ono „sutra ću“ stane u nju. Sutra ću da raskinem. Sutra ću da dam otkaz. Sutra ću da batalim kocku, posao koji mrzim, brak koji je odavno prazna kuća. Sutra ću da izađem iz jame. Danas ću još malo da kopam, da završim jedan mali projekat, da još malo poboljšam ovu pumpu za vodu.

    U tom „ne danas“ ima i izdaje i mudrosti. I kukavičluka i lucidnosti. On je istovremeno čovek koji je našao razlog da ostane i čovek koji još uvek ne sme da prizna da se zauvek upisao u pesak.

    Pesak u ovom filmu nije scenografija. To nije lepo more. To je materija koja jede sve. Zaraštava gradove, kuće, odnose, kožu.

    U jednom trenutku shvatiš da je pravi protagonista upravo pesak. On ne priča, ali obavlja posao. Ulazi im u hranu, u zube, u genitalije, u pluća. Brusi drvo, grize metal, lomi krov. Ne mrzi nikog, ne voli nikog. Radi svoje.

    Ako bi neko tražio teološku dimenziju ovog filma, mogao bi da se zaustavi na toj slici. Svet kao božanstvo od silicijuma koje nema lice ni plan, samo gravitaciju. Nema molitve. Možeš da kopaš. Možeš da ne kopaš pa da te zatrpa. Možeš da napraviš mali trik sa vodom.

    Ovo nije film koji veruje u „dobrotu čoveka“. Nije ni film koji se valja u nihilizmu. Kaže: tu si, u jami si, pesak je jači od tebe, ali imaš telo, imaš drugo telo pored sebe, imaš lopatu, imaš vodu koja se diže kroz kapilare. Šta ćeš sad.

    I tu negde prestaje priča o „humanizmu“ i „trijumfu ljubavi“. Nema trijumfa. Ima znoja. Ima seksa u lošim uslovima. Ima gađenja koje se pretvara u nežnost. Ima nasilja koje vreba iza ugla. Ima jedne žene koja nosi celu jamu na leđima i jednog muškarca koji se dugo pravi pametan dok ne shvati da iz ovog sveta nema službenog izlaza.

    Na kraju ostaje hladna šala. Zvanični svet gore vodi ga kao nestalog. Čovek je živ, znojan, zaljubljen na svoj čudan način, izmučen, malo pametniji, ali u evidenciji je mrtav. Arhiva javlja da ne postoji. Službeni papir je mrtav u svojoj preciznosti.

    To i nije loša metafora. Većina onoga što zaista jesmo ne staje u dosije. Staje u način na koji kopamo svoje dnevne rupe i u to kako se odnosimo prema ljudima sa kojima smo zaglavljeni u istom pesku.

    Žena od peska daleko prevazilazi puki film o „posleratnom japanskom društvu“ ako to shvatimo kao uredan seminarski naslov. To je film o tome kako izgleda kad ti neko skine sve fine” slojeve, baci te u matericu od prašine i kaže: evo ti lopata, evo ti još jedno telo, snađi se.


    Ako u tome neko vidi samo horor, možda još uvek gleda s ivice, sa maskom seljanina. Ako neko prepozna makar malo sebe u tom čoveku koji govori „ipak smo svinje“ i „ne danas“, onda si već do pojasa u pesku. Što i nije tako loše mesto da krenemo da učimo kako se iz prljavštine izvlači voda.
  • Devojka s plavim očima pod kestenovima: O romanu Modiljanijeva kob (IK Dereta)

    Piše: Vladimir Tomić

    Sadržaj: 

    1. Pod kestenovima: kako sam ušao u Jelinekov roman
    2. Devojka s plavim očima: Modiljani, Paula i početak kobi
    3. Slika kao dosije veka: rat, pljačka i podzemlje
    4. Kod 57 61 38 32 30 50: aritmetika gubitka
    5. Likovi pod platnom: Kosta, Laura, Karlo i oni koji ćute
    6. Slika nije ubica: Modiljani između estetike i prokletstva
    7. Podrum, sirene i naš vek: zašto nam ova priča treba sada
    8. Literatura, izvori i reference

    Pod kestenovima: kako sam ušao u Jelinekov roman

    Pre nego što uopšte uđem u roman, moram da prođem kroz jednu sasvim ličnu ulicu. Ona ne postoji ni u Rimu ni u Ostiji ni u Horeum Margiju, već negde između sela i varoši u kojoj sam odrastao. Ta ulica je bila samo trotoarski put, ali za mene je to bio privatni prelaz između dva sveta: jedna strana je još imala miris livada i poljskog cveća, druga je već mirisala na asfaltnu kišu: na izlog knjižare, picerije i video-igraonica. Iznad tog puta, u skoro savršenom redu, rasli su kestenovi.

    Nisam tada znao razliku između pitomog i divljeg kestena. Znao sam samo onaj osećaj kada prođeš ispod granja, a svetlo se iznenada usitni u polusenke. Kao kad uđeš u crkvu, ali bez ikonostasa. Samo drveće i vazduh. To je bila jedna od mojih prvih lekcija iz naturalizma, ona o kojoj Bob Marli peva kada kaže da „postoji prirodna mistika koja plovi kroz vazduh“. Ja sam je pronalazio između granja i betona, između prvih pubertetskih lutanja i prvih ozbiljnih knjiga.

    Zato sam, kad sam nedavno otvorio „Modiljanijevu kob“, već na prvim stranama imao onaj čudan osećaj prepoznavanja. Jelinekova varoš na Moravi, taj Horeum Margi sa svojom Ulicom kestenova iz detinjstva, nije mi delovala kao „pozadina radnje“, nego kao mesto u koje se vraćam odavno.


    Maketa utvrđenja Horreum Margi u muzeju
    Slika makete utvrđenja Horreum Margi iz muzeja

    „Prosto rečeno, Ulica kestenova, jedinstvena, s dušom, srcem i vrevom koja nije prestajala“ [1] – taj opis deluje kao da se autor nije zadovoljio geografijom, već je morao da upiše i nervni sistem ulice, njenu cirkulaciju.

    U toj ulici će se, naravno, voditi ratovi koji nemaju veze sa topovima i avionima: ratovi za istinu, ratovi za sliku, ratovi za sećanje. Ali meni je bilo važno da roman počne baš pod kestenovima. Jer, kao što kasnije shvatamo, cela priča o „kobi“ i „zloj sreći“ i nije ništa drugo do jedna velika arheologija onoga što se krije ispod lepih krošnji.

    Jelinekov roman se ne čita kao klasičan triler u kome navijamo da se pronađe ukradeno platno. Čita se kao spust u slojeve XX veka, od zagušljivih ateljea u Rimu, preko bunkera na pruzi Beograd–Niš, do podruma u vreme NATO bombardovanja. I svaki put ima neko drvo iznad toga, neki kesten, jasen, vinova loza, nešto što se pravi da mirno raste dok ljudi ispod pokušavaju da objasne zašto život ne liči na ono što piše u udžbenicima.

    Za mene je ulaz u „Modiljanijevu kob“ bio upravo taj: spoznaja da sam, kao čitalac, već jednom prošao tom ulicom. Da sam već gledao u te kuće na kojima se ljušti farba, u izloge kafana u kojima se svaki sto pretvara u mali tribunal, i da znam da su najveće tajne obično zakopane negde ispod stepeništa ili u priči koju niko nema vremena da sasluša do kraja.

    Devojka s plavim očima: Modiljani, Paula i početak kobi

    Amedeo Modiljani, Žena sa plavim očima
    Slika žene sa plavim očima, Amedeo Modiljani

    Sva velika prokletstva počinju jednom sasvim običnom molbom. U Jelinekovom romanu, to je trenutak kada Paula Soldi, mlada glumica, dolazi u atelje Amedea Modiljanija da pozira. Ona misli da ulazi u priču o umetnosti; zapravo, ulazi u priču o ceni koju umetnost ume da naplati.

    Rim 1919. godine nije razglednica. To je grad u kojem umetnici piju, drogiraju se, kašlju krv i rasprodaju ono malo duše što im je ostalo da bi preživeli još jednu zimu. Modiljani je već na ivici svega: zdravlja, siromaštva, strpljenja sveta. Kada kaže Pauli: „Ko zna, možda je suđeno da mi baš ti doneseš sreću, ili možda… zlu kob za ovu sliku“[2], to ne zvuči kao dosetka boema. Više liči na prvu formulaciju kletve.

    Jelinek ovde radi nešto važno: ne pravi od Modiljanija romantičnu ikonu sa razglednice, već ga uvodi kao čoveka kome je do slikanja stalo, ali mu je do preživljavanja stalo još više. Platno na kome nastaje „Devojka s plavim očima“ nije bilo prvo koje mu je palo pod ruku, već ono „sveto platno“, čuvano za trenutak kada će se sudbina malo smilovati. I baš tu, pod svetlom petrolejke i u prasak groma, rađa se slika koja će postati epicentar romana.

    Paula, u svojoj roze haljini, ulazi u kadar kao naivna vernica koja ne zna da je već ušla u mit. Modiljanijeve oči, premorene od alkohola i bolesti, u njoj vide nešto što nadilazi puki „model“: priliku da jednom jedinom slikom pobedi bedu. Ali u romanu, svaki put kada neko poželi da sliku upotrebi protiv bede, neko drugi ispljune krv u maramicu.

    Čin slikanja je opisan kao ritual. Pantljika sa hebrejskim slovima, beležnica u koju Modiljani zapisuje prevod, pažljivo pripremanje platna; sve to deluje kao da prisustvujemo maloj privatnoj liturgiji. Ne znamo šta tačno piše na traci, ne dobijamo jeftini horor recept sa jasnom kletvom. Umesto toga, ostajemo sa nečim što je bliže kabalističkom šaptanju nego filmskom „abrakadabra“.

    U tom ateljeu, pod vlažnim plafonom, dešava se još nešto: slika prestaje da bude samo portret jedne žene i postaje kondenzovana sudbina čitavog veka. U nju se upisuju ratovi koji još nisu počeli, bunkeri koji još nisu sagrađeni, i jedan dečak iz varoši na Moravi koji će decenijama kasnije podizati pogled ka kestenovima i pitati se zašto ga je majka ostavila.

    „Možda mi je ova slika poslednja… Ili, možda… zlu kob“ [3] – ponavlja Modiljani kao da unapred zna da tu nema srećnog razrešenja. Jelinek taj trenutak ne rešava metafizički, već vrlo materijalno: slika se već sutradan pretvara u robu. Ante Topić Mimara dolazi sa novcem, kupuje platno za kneza Pavla Karađorđevića i „kob“ prelazi iz ateljea u geopolitiku.

    Tu nastaje jedan od ključnih paradoksa romana: „sveto platno“, nastalo u grču stvaranja, završava u katalogu želja bogatih kolekcionara. Slika koja je trebala da bude portret jedne žene, postaje obveznica jedne dinastije, zalog za buduće muzeje i buduće ratove.

    Slika kao dosije veka: rat, pljačka i podzemlje

    Amedeo Modiljani, Čelista
    Slika čeliste, Amedeo Modiljani



    Jedan od najvećih aduta „Modiljanijeve kobi“ je način na koji Jelinek spaja istoriju umetnosti sa istorijom kriminala. Slika „Devojke s plavim očima“ putuje kao tajni dosije: od Modiljanija i Mimare, preko kneza Pavla, do vlažnih bunkera, sefova, jahti i hotela sa numeracijom dostojnom romana o okultnom.

    Roman nas vodi kroz arhivu evropskih katastrofa: Rim posle Velikog rata, Ostiju 1941. godine, prugu Beograd–Niš, varoš na Moravi, Beograd šezdesetih. Svuda ista logika: tamo gde umetnost postane roba visoke vrednosti, oko nje se okupljaju špijuni, mafija, tajne službe i svi oni kojima je estetika samo fasada za pranje novca.

    Kada Luiđi Bastoni u Ostiji odvija žuti papir i prepoznaje portret svoje supruge: „Ovo je portret moje supruge“ [4], slika prestaje da bude samo investicija kneževskog dvora i postaje privatni relikvijar. On je želi kao uspomenu, kao dokaz da je ljubav stvarno postojala.

    Ali rat ne mari za relikvije. Slika završava u blindiranom vozu za Atinu, zajedno sa drugim plenom. Tu se oko nje skuplja čitava galerija likova: nacistički esteta, italijanski oficiri, agenti raznih službi, femme fatale sa sopstvenim zadacima. U trenutku kada voz ulazi u zonu Morave, slika prestaje da bude umetničko delo; postaje tovar.

    Jelinek pritom ne gubi iz vida balkansku perspektivu. Sabotaža voza u blizini varoši na Moravi prevazilazi hrabri čin otpora okupatoru. To je i trenutak kada lokalna istorija ulazi u ring sa velikom, evropskom i svetskom. U bunkeru pod prugom, gde će Luiđi Bastoni završiti živ sahranjen, zajedno sa slikom, ta dve istorije se sudaraju.

    „Moram da guram napred, da gazim život, kao što je on zgazio mene“[5], misli kasnije Kosta, ali ta rečenica bi mogla da stoji i u Luiđijevim poslednjim mislima dok se mrak bunkera zgušnjava. Slika koja je trebalo da obezbedi budućnost njegovoj porodici postaje njegov jedini svedok u smrti.

    Kasnije, mnogo kasnije, slika će završiti i na jahti iz Ostiје, u sobi sa brojem koji više liči na alhemijsku formulu nego na hotelsku numeraciju. U rukama mafijaša Đorđija i njegovih ljudi, ona je čista valuta. „Modiljani je u pitanju, kako su mi rekli“[6], kaže jedan od njih dok razmotava platno, kao da otvara torbu sa kokainom.

    Ono što povezuje sve te nivoe – od kneza Pavla do podzemlja – jeste činjenica da niko od tih moćnih ljudi zapravo ne gleda sliku. Oni vide samo cifru. Ljudi koji zaista gledaju u lice „Devojke s plavim očima“ u romanu su uglavnom gubitnici: Paula, Luiđi, Kosta, Laura, Karlo. Umetničko delo, paradoksalno, najviše pripada onima koji od njega nemaju nikakve materijalne koristi.

    Kod 57 61 38 32 30 50: aritmetika gubitka

    Amedeo Modiljani, Portret mlade žene
    Portret mlade žene, Amedeo Modiljani



    U jednom trenutku romana, slika na kojoj je naslikana žena bez zenica nađe se u metalnom kovčegu, a na kovčegu – niz brojeva: 57 61 38 32 30 50. Deluje kao da je neko slučajno ostavio šifru bankarskog sefa. Ali kako roman odmiče, shvatamo da je Jelinek u ovaj niz upisao čitavu malu metafiziku sudbine.

    Brojevi se pojavljuju u različitim epizodama, često jedva primetno. Laura ih zatiče na poleđini očeve stvari, u dokumentima, u sećanjima drugih likova. U jednoj sceni, dok ukucava šifru u sef svog strica, razmišlja naglas: „Pažljivo ukuca 57 61 38 32 30 50. Zastade sa otvaranjem. Već tri broja se pojavljuju u pričama: 50 32 38.“ [7]

    Na prvi pogled, ovo je savršena klopka za teorije zavere: čitalac može da provodi noći pokušavajući da dešifruje kod, sabira cifre, traži datume. Jelinek nam, međutim, ne nudi jasnu legendu. Kod funkcioniše više kao književni magnet: na njega se lepe smrti, godine, sudbine.

    Možemo da povežemo neke od tih brojeva sa konkretnim događajima u romanu, ali roman nas stalno upozorava da ne postanemo numerološki fundamentalisti. Nije broj taj koji ubija; ubijaju rat, pohlepa, izdaja. Niza brojeva samo povezuje ta ubistva u jednu liniju, kao što se na EKG-u vidi da srce više ne radi, iako linija sama po sebi nikoga nije „ubila“.

    Važnije od same kombinatorike je ono kako likovi doživljavaju taj kod. Za Lauru, to je pre svega pitanje identiteta: da li su njena prošlost, njena porodica i njen život svedeni na niz cifara koje je neko davno ugravirao u metal? Ako su očeva smrt, majčina ćutnja i njena sopstvena ugroženost u međusobnoj vezi, onda taj kod postaje nešto poput zlokobne genealogije.

    Ali Jelinek ne dopušta da priča sklizne u čistu fatalističku bajku. Dok Laura roni do bunkera ispod žute stene, dok u vodi traži tragove tuđe smrti, taj kod je samo jedna dodatna težina u njenim džepovima. Pravu težinu nose predmeti koje nalazi: komadi uniforme, vojna knjižica, senka glasa jednog čoveka koji je ostao zakopan živ.

    U tom sudaru cifara i kostiju, roman postavlja jedno prilično surovo pitanje: da li nam je lakše da patnju objasnimo nekakvim tajnim kodom, nego da priznamo da je istorija jednostavno neuređena, brutalna, bez „plana“? Kod 57 61 38 32 30 50 je, u tom smislu, i kritika našeg poriva da svemu nađemo šifru. Kao da će nam lakše biti ako znamo kombinaciju.

    Likovi pod platnom: Kosta, Laura, Karlo i oni koji ćute

    Amedeo Modiljani, Ciganka sa detetom
    Slika ciganke sa detetom, Amedeo Modiljani



    Da bi slika bila „ukleta“, nije dovoljno da neko u nju ugradi hebrejski natpis i krv iz maramice. Potrebni su ljudi koji će tu „kob“ prihvatiti kao objašnjenje sopstvenog života. „Modiljanijeva kob“ je, u dubini, roman o likovima koji nose svoje male privatne prokletosti i pokušavaju da ih uklope u veći narativ.

    Kosta je možda najpotresniji među njima. Mladić iz varoši, maturant, zaljubljen u devojku koja mu nije suviše dostupna, ali mnogo više zaljubljen u ideju majke koju nikada nije imao. Njegov monolog u kafani, dok pije pivo sa Markom, jedna je od onih scena u kojima roman napušta špijunski registar i ulazi u čistu psihologiju:

    „Dok sam bio mlađi, noću bih palio svetlo u sobi i gledao povremeno kroz prozor, nadajući se da će odnekud da se pojavi. Duša mi je ranjena, druže. Izlečiću je samo ako je nađem, razumeš?“ [8]

    To nisu reči čoveka kome je do slike stalo zbog milione. To su reči nekoga ko bi, da može, spalio sve galerije sveta samo da mu se na vratima pojavi jedna žena i kaže „tu sam“. Kosta ne veruje u „kob“ zato što voli okultno. Veruje u nju zato što mu je potrebna struktura u koju će smestiti sopstvenu ranu.

    Laura je druga vrsta junakinje. Ćerka čoveka koji je umro u bunkeru, umetnica koja dolazi iz Opatije u varoš na Moravi, ona na prvi pogled deluje kao pretnja malograđanskom miru: teget haljina sa belim krugovima, štafelaj pod miškom, jezik koji skače između dijalekata. Ali kako roman odmiče, vidimo da je ona pre svega neko ko uporno odbija da pristane na nasleđeni narativ.

    Laura se ne zadovoljava ulogom „žrtve porodične kobi“. Ona roni, pretražuje, ulazi u podrume, ispituje ljude koji bi najradije da ostanu deo inventara kafane „Central“. Kad je pitaju da li je dobro nakon jedne od scena u kojoj je zamalo poginula, ona samo kiselo odbrusi: „Kak je moglo bit, odlično, mogla bih reć“ [9]. U toj ironičnoj rečenici ima više otpora nego u čitavim romanima koji glume heroizam.

    Karlo Beluči je možda najtiši, ali i moralno najstabilniji lik u romanu. „Naš Italijan“, čovek koji pravi klakere, služi pića i vodi svoj mali biznis, zapravo je čuvar najveće tajne. On je jedini koji zaista razume razliku između vrednosti i cene. Ne zato što je filozof, nego zato što je bio dovoljno blizu rata da zna koliko koštaju ljudski životi.

    Nasuprot njima stoje oni koji ćute iz pogrešnih razloga. Tetka Dara, na primer, ćuti da bi zaštitila sina, Kostu i samu sebe, ali njeno ćutanje ima cenu. Andrea Konti ćuti jer mu je ćutanje valuta u poslu kojim se bavi. Knez Pavle ćuti u svojim zapisima jer zna da povest neće imati razumevanja za privatne dileme kolekcionara koji se našao na pogrešnoj strani istorije.

    Roman nam tako nudi čitavu skalu ćutanja: od zaštitničkog, preko kukavičkog, do proračunatog. U sredini tog spektra stoji slika „Devojke s plavim očima“, lice bez zenica koje ne može da svedoči ni za jednu stranu. Ona samo prima u sebe odraze svih tih ljudskih racionalizacija.

    Slika nije ubica: Modiljani između estetike i prokletstva

    Amedeo Modiljani, Autoportret
    Auto-portret, Amedeo Modiljani



    U jednom trenutku čitanja, neizbežno se pojavi pitanje: da li je Jelinekov roman još jedna priča o „prokletom predmetu“? Slika koja donosi nesreću svakome ko je dotakne je stari motiv, od gotičkih priča do holivudskih horora. Ono što „Modiljanijevu kob“ izdvaja je to što Jelinek ovaj motiv koristi da bi pokazao upravo suprotno.

    Ako se zaustavimo samo na nivou zapleta, dobili bismo prilično mračnu statistiku: gotovo svako ko poželi da profitira na slici loše završi. Luigi, Marija, Đorđi, Donatelo, Andrea – lista je duga. Ali roman nas uporno vraća na jednu jednostavnu činjenicu: niko od njih nije poginuo zato što je na zidu imao Modiljanija. Poginuli su zato što su živeli u svetu ratova, atentata, izdaja, tajnih službi i mutnih poslova.

    U tom smislu, slika „Devojke s plavim očima“ funkcioniše više kao ogledalo nego kao oružje. U njoj se reflektuje ono što ljudi već nose u sebi. Onaj ko u njoj vidi samo cifru, završava kao lik iz kriminalističkog dosijea. Onaj ko u njoj vidi voljeno lice, završava kao tragični heroj. Onaj ko u njoj vidi šifru, završi u lavirintu brojeva.

    Modiljanijevo slikarstvo samo po sebi nosi već dovoljno „prokletstva“. Njegova lica su izdužena, oči prazne, vratovi predugački, trup sabijen. Kao da je svaki portret pokušaj da se figura čoveka rastegne između zemlje i neba, između želje da ostane i želje da pobegne. U jednoj analizi slike „Devojka s plavim očima“ lepo je primećeno da imamo utisak da ne gledamo ženu, nego „ideju žene“ – nešto između ikone, maske i policijskog portreta. [10]

    Jelinek je vrlo svestan te vizuelne metafizike. Zato i bira Modiljanija, a ne nekog drugog slikara. Jer Modiljanijeva lica već u sebi nose ambivalentnost: to nisu ni sveci ni zlikovci; više liče na bića koja su zastala negde na pola puta između mrtvih i živih. Radnja romana se nadovezuje na prirodu tih slika.

    U romanu postoji još jedna važna linija: likovi koji vole sliku, ali ne pokušavaju da je prisvoje, bivaju pošteđeni najgoreg. Karlo, koji je čuva, ali je ne gleda kao bankovni depozit, Laura, koja u njoj traži lice oca, a ne put do aukcijske kuće, pa čak i Kosta, koji u njoj vidi samo predmet tuđe priče – svi oni izlaze iz romana ranjeni, ali živi.

    Na kraju, kada jedan od likova izgovori rečenicu: „Ne uspeva ko zna, već onaj koji ume“ [11], ona se može čitati i kao mala opaska Modiljanijevog autoportreta. Nije presudno da li znamo sve kodove, sve istorijske fusnote, sve tajne službe. Presudno je šta radimo sa onim što znamo. Umetnost, ako je već „kobna“, onda je kobna po našu sklonost da u nju smestimo sve ono što ne znamo da objasnimo drugačije.

    Podrum, sirene i naš vek: zašto nam ova priča treba sada

    Amedeo Modiljani, Portret Mod Abrantes, 1907.
    Portret Mod Abrantes, 1907, Muzej Heht, Amedeo Modiljani
    Roman počinje i završava u podrumu. Gore lete avioni, oglašavaju se sirene, svet je opet podeljen na one koji sede u komandnim centrima i one koji broje eksplozije. U podrumu kafane „Central“, dok napolju traje bombardovanje 1999. godine, deda Kosta čita priču svom unuku Pavlu „od reči do reči“. [12]

    Taj kadar je, po mom osećaju, najvažniji u celom romanu. Ne zato što je spektakularan, već zato što spaja sve slojeve priče: bunkere iz 1941, atelje iz 1919, varoš iz 1960. i naše vreme u kojem i dalje verujemo da se istorija događa nekom drugom.

    Jelinek vrlo precizno pokazuje da istorija na Balkanu ne teče linearno. Ona se vraća. Krugovi se zatvaraju, ali ne kao u udžbeničkim narativima, već kao u privatnim legendama koje se prenose po kafanama. Sirene iz 1999. godine su odjek sirena iz 1941. Podrum u kojem se skrivaju civili podseća na bunker u kojem je ostao zakopan Luigi Bastoni. Razlika je u tome što sada, umesto jedne uklete slike, u ruke deteta ulazi knjiga.

    Deda Kosta, koji je nekada kao mladić tražio majku i gazio Ulicom kestenova sa rancem na leđima, sada je čuvar priče. On je preživeo ratove, izdaje, otkrivanje tajni, nije postao heroj plakata, ali je postao neko ko zna da ispriča. Njegova odluka da ne ćuti, da unuku ne pokloni „lepu verziju“ događaja, nego punu, komplikovanu priču, jeste pravi antikod prokletstva.

    U vremenu u kojem smo navikli da se traumatične epizode naših društava ili relativizuju ili guraju pod tepih, ovakav roman deluje kao tvrdoglava gesta otpora. Jelinek ne nudi katarzu u vidu nacionalne utehe. Ne proglašava pobednike i poražene u velikom istorijskom smislu. Umesto toga, daje nam ljudske figure koje nose svoje male, privatne ratove: između ljubavi i dužnosti, između ćutanja i istine, između želje za novcem i želje za spasenjem.

    „Nećeš valjda da kažeš da veruješ u zlu kob i te priče?“ [13], pita u jednom trenutku Marko Kostu. To je pitanje koje bih mogao da postavim i sebi posle čitanja romana. Verujem li u „kob“? Ne verujem. Verujem u to da ljudi vrlo često pokušavaju da sopstvenu odgovornost prebace na predmet, na simbol, na sliku, na kod.

    Ali verujem i u nešto drugo: da postoje dela koja uspeju da uhvate čitav jedan vek u jednom portretu. „Modiljanijeva kob“ je takvo delo. Ne zato što rešava misteriju, već zato što pokazuje koliko smo skloni da se izgubimo u misteriji samo da ne bismo morali da pogledamo jedno drugo u oči.

    Ako bih morao da odredim kojoj familiji romana pripada Jelinekov tekst, smestio bih ga negde između umetničkog trilera i porodične sage, ali sa jakim uplivom intertekstualnosti. On traži da čitalac učestvuje, da povezuje tačke između ateljea, bunkera, varoši i podruma. U tom smislu, bliži je, recimo, nekim romanima Umberta Eka ili Artura Pereza Revertea nego klasičnom „krimiću“.

    Razlika je u tome što je Jelinekov horizont mnogo konkretniji: on piše iz zemlje u kojoj su bunkeri i podrumi još uvek u živoj memoriji, u kojoj se sirene ne doživljavaju kao metafora. U tom pejzažu, Modiljanijev portret ne deluje kao egzotična umetnina sa aukcije, već kao vrlo konkretan predmet kroz koji se prelamaju naši odnosi prema prošlosti.

    Zato mi se čini da je najveća vrednost „Modiljanijeve kobi“ upravo u tome što uspeva da objedini tri nivoa odjednom: jednu fascinantnu priču o slici i njenim vlasnicima, jedan precizan psihološki portret likova koji žive u senkama te slike, i jednu tihu, ali upornu raspravu o tome kako pamtimo i šta radimo sa onim što smo nasledili.

    Kada zatvorim knjigu, ostaje mi nekoliko slika: kestenovi koji prave polumrak nad ulicom, Modiljani koji zapisuje hebrejski tekst u svesku, bunker u kojem neko prebrojava sopstvene uzdahe, Laura koja razvaljuje stepenište da bi došla do platna, i podrum u kojem starac čita glasno dok napolju urla XX vek.

    Sve ostalo: kodovi, sefovi, jahtе, hoteli – samo su kulise. „Kob“ je, na kraju, uvek u tome šta smo spremni da kažemo jedni drugima, dok još imamo kome da govorimo.


    Literatura, izvori i reference: 

    [1] Zoran Jelinek, „Modiljanijeva kob“, Dereta, Beograd, opis Ulice kestenova.
    [2] Ibid, rečenica Amedea Modiljanija upućena Pauli Soldi u ateljeu u Rimu.
    [3] Ibid, Modiljanijev komentar o mogućoj „zloj kobi“ slike.
    [4] Ibid, scena u Ostiji u kojoj Luigi Bastoni prepoznaje portret svoje supruge.
    [5] Ibid, unutrašnji monolog Koste u varoši na Moravi.
    [6] Ibid, scena na jahti u kojoj Donatelo donosi sliku mafijašu Đorđiju.
    [7] Ibid, Laurino ukucavanje koda 57 61 38 32 30 50 u sef.
    [8] Ibid, Kostin razgovor sa Markom u kafani o majci.
    [9] Ibid, Laurin komentar nakon nezgode na motoru.
    [10] Analitički tekst o slici „Devojka s plavim očima“ i Modiljanijevom slikarstvu.
    [11] Zoran Jelinek, „Modiljanijeva kob“, završna misao romana.
    [12] Ibid, prizor deda Koste u podrumu kafane „Central“ tokom bombardovanja 1999. godine.
    [13] Ibid, Markovo pitanje upućeno Kosti o veri u „zlu kob“.


    Vladimir Tomić 

  • Interludijum: Prometej u limenom sanduku

    Oto Grajner, Prometej, 1909.
    Slika Prometeja, Oto Grajner, 1909

    Piše: Vladimir Tomić   
    Milica Stojanović i ja već neko vreme radimo na zajedničkom projektu: vrsti studijskog, esejskog izlaganja o teorijama zavere. Biće to debela esejčina od teksta; i filozofska, i psihološka, i kulturna, i  satirična, ali ja sam imao potrebu da pre toga napišem svoj mali interludijum (koji je istovremeno i kratak predah od rada na toj studiji). Ne kao reklamu, nego kao ispovest: zašto uopšte pristajem da uđem u taj lavirint, zašto mi se uopšte da da se bavim ljudima koji veruju da je sve „namešteno“. 

    Jedna od najluđih teorija zavere, koja me više pogodila nego ona o nepostojanju svemira, jeste teorija za koju sam saznao relativno skoro, za razliku od nekih drugih koje kruže internetom još od vremena kada sam sa devetnaest godina 2006. bio jedan od urednika filozofsko – kulturnog studentskog foruma. Radi se o tome da postoje ljudi koji mrtvi ozbiljni tvrde da atomsko i termonuklearno oružje uopšte ne postoji, nego da je to neka vrsta masovnog globalističkog projekta, osmišljena samo da utera strah u kosti ljudima.

    Ja verujem da je tu konkretnu „zaveru“ prvobitno započeo neki trol-pametnjaković da bi potpalio gomilu, ali problem je nastao u trenutku kada su ljudi krenuli da veruju. Kao i obično.

    Kažu oni, jel’te: Hirošima i Nagasaki su laž: to su tada Ameri bacali „samo“ ogromne napalm bombe, pa je zato izgledalo kao tako velika eksplozija. Negiraju i samo postojanje nuklearne energije kao neke velike globalne laži, kao da su svi reaktori, instituti, fakulteti i čitava nuklearna fizika višedecenijska scenografija jednog istog filma.

    Da li uviđamo suludost? Povrede nisu iste, obrasci razaranja nisu isti, a postoje čitavi tomovi dokumentacije o radijacijskim opekotinama, leukemijama, kancerima, mutacijama, generacijama dece koje su doktori pratili decenijama posle rata. Napalm pravi užasne, ali prvenstveno termičke povrede; nuklearna eksplozija ostavlja potpuno drugačiji, kompleksan potpis: gama zračenje, neutrone, dugotrajnu kontaminaciju tla, karakteristične vrste tumora, promene u krvnoj slici… To ne možeš da „odglumiš“ kao loš specijalni efekat.

    Posada bombardera Enola Gay koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu
    Slika posade aviona nazvanog Enola Gay, koja je izbacila atomsku bombu na Hirošimu, izvor slike : wikimedia commons



    I nije samo prošlost problem. Boli njih pače i za činjenicu što su ruski i kineski inženjeri nedavno uspeli nešto što se pre par decenija smatralo naučnom fantastikom: u Rusiji razvijaju i puštaju u pogon veoma male nuklearne motore i modularne reaktore, dok Kinezi u pustinji Gansua eksperimentišu sa torijumskim reaktorom na rastopljenu so, koji pretvara torijum u uranijumsko gorivo. Danas, dok ovo pišem.

    Za one koji veruju da „nuklearno ne postoji“, sve to, naravno, ne znači ništa. Lakše je odbaciti čitavu jednu granu znanja, nego otvoriti ozbiljnu knjigu iz fizike ili istorije tehnologije.

    Ali postoji jedan drugi, dublji razlog zašto me baš ove nuklearne zavere čak i intimno pogađaju. Iako nisam fizičar, istorija razvoja nauke je neka vrsta mog privatnog hobija, a u vezi termonuklearnih eksplozija imam posebnu vrstu fiksacije još od detinjstva: još u osnovnoj školi sam lovio po televiziji i videotekama sve moguće filmove i dokumentarce o nuklearnim probama – od Nevade i Pacifika, pa sve do najjačeg oružja ikada testiranog.

    Nuklearna pečurka Car-bombe viđena sa udaljenosti od 161 kilometra
    Nuklearna pečurka Car-bombe viđena sa udaljenosti od 161 km (100 milja). Kruna oblaka je visoka 65 km (40 milja) u trenutku nastanka fotografije. (izvor: Odeljenje za komunikacije državne korporacije Rosatom, 20. 8. 2020)



    Car-bomba (šifrovano ime: „Ivan“ ili „Vanja“, interna oznaka „AN602“) bila je najmoćnije nuklearno oružje, tačnije, oružje bilo koje vrste – ikada konstruisano i testirano. Projekat Sovjetskog Saveza, termonuklearna avionska bomba, ispitana je 30. oktobra 1961. na poligonu Nova Zemlja, na krajnjem severu tadašnje zemlje, i imala je snagu od oko 50 megatona TNT-a.

    Kao klinac, nisam razumeo sve brojeve, ali sam razumeo jezgro fascinacije: čovek je uspeo da napravi nešto što po dimenzijama i energiji izgleda kao mala, improvizovana zvezda na Zemlji. Nešto što je istovremeno i potpuno demonsko i zastrašujuće, ali i simbolički – zvezdano.

    U zbirci priča Sveti bordel i druge priče imam tekst koji se direktno bavi tom opsesijom: priču „Tri uzdaha sveta – nuklearna bomba“, podeljenu u tri, kratka dela. Ono što me zanima u toj priči nije tehnička strana oružja, nego hermetička i filozofska implikacija: samom kreacijom nuklearnih bombi i njihovom eksplozijom mi imitiramo proces koji se odigrava u zvezdama.

    U središtu Sunca i drugih zvezda odvija se fuzija: jezgra se spajaju, oslobađajući nezamislive količine energije. U nuklearnoj bombi, naročito termonuklearnoj, mi najpre razbijamo jezgra (fisija), da bismo zatim, u ekstremnim uslovima koje sami pravimo, pokrenuli mini-fuziju. Ukratko: pokušavamo da u limenom sanduku od par tona i par metara dužine insceniramo ono što kosmos radi bez svesne namere, čitavu večnost.

    Mi smo, dakle, prometejski spustili zvezde na zemlju. Ne ulazeći u to da li je to dobro ili loše – sasvim je moguće da je vrhunski loše, da će baš ta tehnologija, direktno ili indirektno, izvesti civilizaciju do kraja, kao što su mnogi slutili. Ajnštajn u svojim biografijama i svedočanstvima, pa zatim i film o Openhajmeru, vrlo jasno nagoveštavaju taj osećaj: kao da je čovek otvorio vrata koja više ne može da zatvori, i da sada živi sa znanjem da je sposoban da se samoubije u planetarnom razmeru.




    Meni je, međutim, u svemu tome važna simbolika. Nuklearna bomba je koncentrisani mit o čoveku: u njoj se spajaju nauka, religija, magija, politika i metafizika. Ona je istovremeno i „mač apokalipse“ i groteskna karikatura božanske moći. „U njoj vidim inverznu liturgiju materije. Taj proces je u zvezdama čist, jasan i nikoga ne povređuje; štaviše, bez njega ne bismo ni postojali, ali ovde on postaje trenutak u kojem čovek kaže kosmosu: ’Vidi, naučio sam jedan tvoj trik.’“

    Zato me posebno iritira kada neko hladno izjavi da nuklearno oružje „uopšte ne postoji“ i da je sve to samo globalistički projekt straha. Ne zato što sam emotivno vezan za oružje kao takvo, nego zato što takve teorije zavere brišu tu gorko-veličanstvenu simboliku, taj jezivi prometejizam. Prave od svega toga lošu televizijsku sapunicu: umesto da govorimo o tome kakav je to skok u ljudskoj istoriji; da smo uspeli da manipulišemo istim onim procesima koji pale zvezde; svodimo sve na „ma lažu oni, to su samo velike napalm bombe“.

    Teorije zavere u tom smislu nisu bunt. One su odricanje od realnosti. Infantilni pokušaj da se svet svede na: „Meni ovo deluje neverovatno, dakle sigurno ne postoji.“ Umesto da se suočimo s tim da živimo u veku u kojem čovek zaista može da sprži planetu, mi kažemo: ne, ne, to je samo još jedna „holivudska priča“ za mase.

    Ovaj tekst je, zato, moj mali nuklearni prolog za esej koji spremamo Milica i ja. U tom zajedničkom tekstu ćemo se baviti svim mogućim teorijama zavere: od reptila i ravnozemljaša, preko ukradenog Egipta , pa do „pra-Srba koji su izmislili sve“. Bavićemo se psihologijom, kulturom, jezikom, istorijom.





    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić, Oblak Kaktusa


  • Odbrana celibata (lični eksperiment bez sektaštva i bez ideologije)

    Mikelanđelo, David
    Slika: Miklanđelov David





    Piše: Vladimir Tomić 


    U savremenom društvu pojam celibata se uglavnom ismeva. Predstavlja se kao neko zatucano religijsko nasleđe i često se pogrešno tumači kao nešto što čak nije ni moguće u biološko medicinskom smislu, jer je navodno prirodno da čovek, bilo muškarac ili žena, mora da doživi orgazam; da muško telo mora da izbaci svoje seme, da je svaki pokušaj drugačijeg podešavanja sopstvene seksualnosti automatski nasilje nad prirodom. Čak sam, pre skoro godinu dana, imao raspravu sa nekim poznanicima koji za sebe tvrde, odnosno tako se predstavljaju u društvu, da su pravoslavni vernici i da je pravoslavlje njihova vera. Bilo mi je fascinantno da jedan od njih, onaj koji se najviše javno poziva na svoju veru, napada sam pojam celibata kao nešto nemoguće, i to ne u moralnom, nego u biološkom smislu. Moju priču o celibatu shvatio je bukvalistički, kao pokušaj da doslovno prestaneš da izbacuješ semenu tečnost, kao da je reč o sabotiranju fiziološkog procesa. Pošto taj poznanik ne podnosi moja druga shvatanja života, naročito filozofske prirode, nije ni sačekao objašnjenje pojma celibata koje sam hteo da iznesem, već je sve to kratko odbacio kao medicinski i biološki apsurd.

    U tom trenutku sam se u sebi zapitao kako neko ko sebe predstavlja kao pravoslavca može da negira sam princip celibata. Jer celibat, iako nije obavezan za obične vernike, za takozvane mirjane, za iskušenike i monahe ne samo što je obavezan, nego predstavlja jednu od ključnih osi monaškog života. Bilo da govorimo o pravoslavnim, katoličkim ili istočnim monasima, zavet uzdržanja od seksa nije sitan detalj, već nešto što se razume kao radikalno usmeravanje života ka nečemu što nije bračna i porodična svakodnevica.


    Rafael, Sveti Jovan Krstitelj u pustinji, oko 1517.
    Slika: Sveti Jovan Krstitelj u pustinji, Rafael, oko 1517. godine. Jovan se smatra Hristovim pretečom, koji je živeo celibatnim životom odricanja i pokore.



    Međutim, moja odbrana celibata, koju taj veliki vernik nije želeo ni da sasluša, nije se uopšte zasnivala na religijskim pravilima ili dogmama, nego na sasvim drugoj, energetsko vibracijskoj ravni. Ja sam pokušavao da govorim o celibatu kao o načinu upravljanja sopstvenom energijom, a ne kao o napadu na telo. Pokušaji da neko nasilno uguši svoje seksualne nagone zaista jesu opasni, mogu dovesti do brojnih psihičkih problema i raznih psihofizičkih posledica po pojedinca, i tu nema nikakve romantizacije. Čovek koji mrzi sopstvenu seksualnost, koji se gadi svog tela ili koji potiskuje želju iz stida i krivice, ne praktikuje celibat, nego samopovređivanje drugom vrstom oružja.

    Pravi celibat, onaj o kome ja govorim, sprovodi se sa jasnom namerom i ciljem, recimo u kontekstu kreacije nekog velikog ličnog dela, rada na magnum opusu, kapitalnom slikarskom, umetničkom, naučnom ili filozofskom projektu, jednom rečju- duhovnom delu. Takav celibat nema nikakve veze sa idejom da čovek pokušava da ubije sopstveni nagon, niti sa tim da muškarac potiskuje svoju prirodnu erekciju kao neprijatelja. Podrazumeva se, zavisno od organizma, da će telo u nekom trenutku nesvesno izbaciti poluciju, tečnost, da će ciklusi i hormoni nastaviti da rade svoj posao. Celibat o kome govorim nije rat protiv biologije, nego svesna odluka da se seksualna energija preusmeri i sublimira zarad ostvarenja nekog višeg cilja, a ne zato što osoba ima nešto protiv masturbacije ili seksualnog opštenja kao takvih. I još nešto mi je važno: ne mislim da celibat mora da bude trajna, zavetna odluka. On može da bude privremen, vremenski ograničen, vezan za konkretan zadatak koji čovek sebi postavi.

    Fernan Knof, Zaključavam vrata pred sobom
    Slika: Fernand Knof – „Zaključavam vrata pred sobom“



    Kako ovo znam? Znam tako što sam u periodu između 2019. i 2020. na sopstvenom organizmu isprobao upravo ovakvo preusmeravanje energije. Jedan od ciljeva koje sam tada sebi postavio bio je da očistim misli, telo, um i nešto što bih, bez patetike, ipak nazvao dušom, od nepotrebnih ometača. U to su spadali i pornografski sadržaji koji su mi u tom trenutku postali više dosadni nego zavodljivi. Nisam prestao (privremeno) da ih gledam zato što pornografiju smatram zlom koje će da pokosi čovečanstvo, već zato što sam primetio kako mi skreće pažnju sa glavnog cilja koji sam tada imao. Ta odluka nije bila moralistička, već taktička.

    Pored te vrste celibata ili bolje rečeno uzdržanja, ušao sam u još jedan lični eksperiment koji je trajao nekoliko meseci, negde pre nego što je krenula pandemija ludila. Prestao sam da konzumiram ne samo sve životinjske proizvode, već i skoro sve industrijske namirnice iz prodavnica, uključujući sokove, slatkiše, sve što nosi dugu listu aditiva i dodataka. Mogu sasvim mirno da kažem da je to bio period kada sam se, istovremeno, najbolje osećao i fizički i duhovno. Bio sam u najboljoj kondiciji, i ne mislim tu na neku body building formu, nego na osećaj da je telo prestalo da bude magacin tuđe hemije.

    Osećaj je bio „lagan“, „lak“. Dok trčim, dok prelazim duge kilometraže, dok radim bilo šta fizički, kao da se ceo organizam pročišćava. Znoj je bio neuporedivo manji, a i onaj koji bi se pojavio nije imao onaj poznati smrad koji stiže sa mesom, industrijskim slatkišima i ostalim proizvodima masovne prehrambene industrije. Potpuno ista stvar dogodila se sa izmetom, stolicom i mokraćom: boja, miris, redovnost pražnjenja, sve se promenilo, i to u pravcu nečega što bih pre nazvao neutralnim nego „prijatnim“, a sigurno sa neuporedivo manjim smradom nego ranije. Bitno je da napomenem i da u tom periodu nisam pio alkohol, nisam pušio cigarete, niti koristio bilo šta psihoaktivno, iako jesam sklon svim tim stvarima još od tinejdžerskih dana, a i u trenutku kada pišem ovaj tekst uživam u cigareti i kafi. 

    Ipak, nisam sebe zbog toga počeo da nazivam veganom. Termin „veganstvo“ mi, onako kako se danas često koristi, zvuči više kao politička ideologija, kao nova sekta pripadnosti, nego kao opis toga šta stavljaš na tanjir. Nisam sebe zvao ni isposnikom u religijskom smislu, jer ne pripadam nijednoj organizovanoj religiji. Izuzetno su mi naporni militaristički vegani koji vas inkvizitorski ubeđuju u razne štetnosti konzumiranja mesa, isto kao što su mi naporni i oni koji agresivno brane konzumaciju životinjskih proizvoda tako što pokušavaju da dokažu kako je sve to navodno „prirodno“ i „normalno“, uprkos tome što postoji više nego dovoljno podataka o raznim štetama koje mesna industrija pravi, od ekoloških do zdravstvenih.


    Odilon Redon, Oko poput čudnog balona
    Slika: Odilon Redon – „Oko poput čudnog balona“


    Zanimljivo je da upravo u tom rasponu između fanatičnog mesožderstva i fanatičnog etiketiranog veganstva pliva i pojam celibata. Sa jedne strane stoji religijski celibat koji se često posmatra kao relikt prošlosti, sa druge strane stoji spontano, potpuno nesvesno odricanje od stvarne bliskosti koje preteranim korišćenjem mogu da proizovedu pornografska industrija i aplikacije za upoznavanje. U klasičnim definicijama celibata naglašava se da je reč o dobrovoljnom zavetu da se ne stupa u brak niti u seksualnu aktivnost, obično iz religijskih ili duhovnih razloga, za razliku od obične seksualne apstinencije koja može biti privremena, ili od aseksualnosti koja je pitanje orijentacije a ne odluke.  U mnogim tradicijama taj zavet se vezuje za monaški život, za odluku da se prekine linija biološkog potomstva kako bi se naglasio drugi oblik „rađanja“, onaj unutrašnji. 

    Ako pogledamo mapu svetskih religija, vidimo da celibat nije izum jedne crkve, već ponavljajući obrazac. U hrišćanskoj tradiciji se kroz vekove razvijao ideal svešteničkog i monaškog celibata, posebno u katoličkoj i pravoslavnoj monaškoj praksi. U hinduizmu i džainizmu askete polažu zavet uzdržanja kao deo puta ka oslobođenju, brahmačarja se shvata kao način da se energija preusmeri sa telesnog uživanja na meditaciju i znanje. U budizmu mnogi monasi prihvataju celibat kao vid otcepljenja od želje koja ih vezuje za ciklus rađanja i umiranja. U svim tim slučajevima, celibat nije zamišljen kao samosvrha, već kao radikalan metod koncentracije.


    Sveti Makarije i heruvim, manastir Svete Katarine na Sinaju
    Slika: Sveti Makarije i heruvim iz manastira Svete Katarine, Sinaj, Egipat



    Antropološki posmatrano, odluka za celibat često deluje antisocijalno, jer se kosi sa očekivanjima zajednice da se nastavi loza, imanje, prezime. Pa ipak, istorija svedoči da su se u svakoj epohi pojavljivali ljudi koji svoje telo i svoju seksualnost stavljaju u službu neke druge vrste nasleđa. Jedan pravnik, jedna monahinja, jedan slikar, jedan asketa iz indijske prašume, svi oni čine isto: napuštaju logiku „prirodnog“ nastavka u potomstvu zarad logike dela ili molitve.

    Savremeni svet je prema celibatu istovremeno mnogo ciničniji i mnogo opsednutiji nego ranije. S jedne strane, svaki pomen uzdržanja od seksa izaziva ironiju, podsmeh, sumnju. Sa druge strane, pojavljuju se pokreti i zajednice koje celibat ili parcijalnu apstinenciju pretvaraju u novu ideologiju. NoFap zajednica, na primer, okuplja ljude koji žele da odustanu od pornografije i masturbacije u nadi da će tako povratiti kontrolu nad svojim životom, uspostaviti drugačiji odnos prema seksualnosti i izaći iz obrasca zavisničkog ponašanja. U pojedinim psihološkim i kvalitativnim studijama ljudi koji svesno prekidaju upotrebu pornografije i masturbacije prijavljuju različite dobitke: bolju koncentraciju, manje anksioznosti, više motivacije, ali i drugačiji odnos prema sopstvenom telu i partneru. (1)

    Istovremeno, naučni radovi upozoravaju na razliku između kompulzivne upotrebe pornografije i umerenog, nekompulzivnog seksualnog ponašanja. Ne postoji ubedljiv dokaz da sama masturbacija uništava zdravlje, niti da kratki periodi apstinencije magično podižu testosteron u nebesa i pretvaraju čoveka u nadčoveka, iako postoje studije koje pokazuju određene hormonske promene u periodima duže ejakulacione apstinencije. Ono što se menja, čini se, više je psihološki sklop, navika, način na koji mozak upravlja nagradama, nego sama biologija.

    Na drugom, mračnijem kraju spektra, nalazi se savremena figura nevoljnog celibata, takozvani incel. To više nije dobrovoljna odluka već stanje ljudi koji sebe definišu kao osobe koje ne mogu da nađu seksualnog ili emotivnog partnera, uprkos želji. Iz toga nastaje čitava subkultura ogorčenosti, mizoginije, često i nasilja, u kojoj odsustvo seksa postaje gorivo za mržnju prema svetu. (2) Tamo gde monah svoj celibat pretvara u intenzivnu brigu o sopstvenoj duši, incel pretvara svoje nevoljno odsustvo seksa u ideološku bombu okrenutu protiv žena, društva, ponekad i protiv sebe.

    Sve to vraća priču na početnu napetost: da li celibat posmatramo kao medicinsku devijaciju, kao psihološki problem, kao religijski ritual, kao egzistencijalni izbor, ili kao kombinaciju svega toga. Definicije, istorije i religije mogu nam pomoći da razumemo okvir, ali ključna stvar koja me zanima jeste unutrašnja motivacija. Ne može se svaki celibat staviti u isti koš, kao što se ni svaka seksualnost ne može svesti na jednu formulu. Razlika između nasilnog potiskivanja i svesne sublimacije ne leži u broju dana bez orgazma, nego u pitanju: iz koje tačke u sebi polaziš.

    Ako polaziš iz gađenja prema telu, iz stida, krivice, mržnje prema želji, onda će svako uzdržanje, pa i ono „religijsko“, pre ili kasnije da eksplodira u perverziji, paranoji ili samorazaranju. Ako polaziš iz želje da ne budeš rob automatizma, iz odluke da bar na neko vreme testiraš sopstvene granice i vidiš šta sve možeš da stvoriš kada ne trošiš energiju po navici, onda celibat postaje alatka, a ne religija.

    Moje iskustvo iz 2019–2020. ostaje mi kao unutrašnje merilo, ne kao dogma. Znam kako izgleda kada iz života izbaciš većinu industrijskih i animalnih proizvoda, kada isključiš alkohol, duvan i pornografske slike, kada telo prestane da bude poligon za eksperimente prehrambene i pornografske industrije. Znam i kako izgleda kada se ta energija prelije u pisanje, čitanje, koncentraciju, u rad na tekstu koji ne nastaje kao nusprodukt pažnje rasute po ekranima, nego kao rezultat jednog tihog, ali odlučnog „ne“ prema onome što te rasipa.



    Gistav Moro, Orfej
    Gistav Moro – „Orfej“


    Ne mislim da je to model za svakoga. Ne verujem u univerzalne recepte. Bilo bi suludo, na primer; da se neko uzdržava od erotskih i pornografskih sadržaja, a da u tim trenucima piše delo povezano sa tim temama na način kako je radio Markiz de Sad, Žorž Bataj ili Žan Žene. 

    Ono što mogu da kažem jeste da je celibat, ovako shvaćen, pre svega neka vrsta samotestiranja. U njemu vidiš šta si spreman da pustiš, od čega si zavistan, gde počinje tvoja sloboda, a gde prestaje tvoja priča o slobodi. Ponekad je dovoljno da na nekoliko meseci utišaš sve spoljne glasove, da bi čuo da se unutar tebe već dugo gomila pitanje koje nema nikakve veze ni sa seksom, ni sa hranom, ni sa religijom: šta ćeš uraditi sa svojom energijom, sa svojim vremenom, sa onim što imaš da potrošiš samo jednom.

    U tom smislu, celibat za mene nije ni tabu ni svetinja, već jedan od najradikalnijih načina da staviš sebe na probu. Da vidiš da li si zaista, kako voliš da pričaš po kafanama i društvenim mrežama, slobodno biće, ili si najobičniji refleks, skup navika koje su drugi u tebe ugradili. I možda je baš zato savremenom društvu najlakše da se celibatu smeje. Lakše je nazvati ga „biološkim apsurdom“ nego priznati da postoji mogućnost da čovek kaže: danas neću raditi ono što me svi uče da je prirodno, zato što hoću da proverim gde tačno počinje moja sopstvena priroda.

    Literatura i korišćeni izvori: 

    1. O’Brien, Džodi (2009). Enciklopedija roda i društva, Tom 1. SAGE, str. 118–119. ISBN 978-1412909167. Link do knjige ovde


    2. Beever, Jonathan; McDaniel, Rudy; Stanlick, Nancy A. (2020). Razumevanje digitalne etike: slučajevi i konteksti. Abingdon, Oksfordšir: Routledge, str. 20. ISBN 978-1-315-28212-1. OCLC 1123184308. Link do istraživanja ovde
    Razneseni Svemir, Vladimir Tomić. Oblak Kaktusa
  • Ko će uzeti crvenu pilulu? Teonov Putir kao poetska pobuna protiv Matriksa

    Korice knjige Putir
    Slika korica knjige Putir


    Piše: Vladimir Tomić 




    „Ono što istinski voliš ostaje, ostalo je trica.
    Ono što istinski voliš neće ti biti oduzeto.“

    „Poezija je neka vrsta nadahnute matematike, koja nam daje jednačine, ne za apstraktne figure, trouglove, kvadrate i tome slično, već za ljudske emocije. Ako neko ima um koji je skloniji magiji pre nego nauci, taj će radije govoriti o ovim jednačinama kao o činima ili bajalicama; to zvuči arhaičnije, misterioznije, nedokučivo.“

    Ezra Pound



    Kada uronimo u zbirku Putir Viktora Raduna Teona, imamo osećaj da smo zakoračili u alhemijski krug unutrašnje transformacije. Naslov knjige Putir (što znači posudu, kao i aluziju na svetu čašu za pričešće)  već sam po sebi priziva simboliku Grala, svetog pehara iz legendi, koji se u ovoj zbirci pretače u metaforu duhovnog preobražaja. Teon nas vodi na inicijacijski put kroz tamnu noć duše, gde se bol pretače u spoznaju, a ljubav u gnozu (duhovno znanje). Njegova poezija je istovremeno angažovana i duboko lična: autor ne beži od oštre kritike savremenog tehnokratskog sveta, ali to čini intimnim tonom ispovesti, kao da sa čitaocem deli sopstveni dnevnik duše. Kao što je sam Teon istakao, simbol Urobora;  zmije koja grize sopstveni rep – stoji u središtu njegovog poetskog ciklusa, prožetog motivima ljubavi, duhovnosti i traganjem za smislom. Putir je, prema autorovim rečima, deo tog šireg ciklusa “Auroboros” i predstavlja novo otkrovenje – obnovu iskonske duhovnosti nasuprot transhumanističkom putu kojim nas vodi globalistička elita. Pokušaću da prikažem kako se Teonova zbirka nadovezuje na tu viziju: kroz alhemijske simbole i intertekstualne reference (od Junga i hermetizma, preko Borhesa i Ezre Paunda, do Ginzberga i savremene pop-mitologije). Pesnik nas vodi od mraka do svetla, od rascepa do celovitosti bića.

    Centralna osa zbirke, kako je ja vidim, pesma „V.I.T.R.I.O.L.“, već svojim naslovom upućuje na alhemijski moto. Akronim V.I.T.R.I.O.L. krije slavnu latinsku izreku: Visita Interiora Terrae, Rectificando Invenies Occultum Lapidem – „Poseti utrobu zemlje; pročišćenjem ćeš pronaći skriveni kamen“. Drugim rečima: „poseti unutrašnjost (svog) bića i, ispravljajući sebe, naći ćeš skriveni kamen (filozofski kamen)“. Ova mistična poruka poziva na spuštanje u unutrašnju tamu radi pronalaženja skrivenog blaga – simbolički, pronalaženja istine ili sebstva. U psihološkom smislu, Jung je ovaj stadijum alhemijskog dela (nigredo – pocrnjenje) video kao ekvivalent onoga što mistici zovu „tamna noć duše“, kada se pojedinac suočava sa svojom sopstvenom senkom, sa najdubljim mrakom u sebi.

    V.I.T.R.I.O.L.

    Okomili se klovnovi, snobovi, ulizice

    nitkovi, hohštapleri

    razvratnici, hulje

    elita, naravno

    Nasrću na stil

    gaze emociju

    gnječe razum

    pljuju na naša lica

    Istina je (dez)informacija

    hakovanje DNK

    digitalizacija tela

    Nastaviti, navaliti

    na virtuelne neuro-barikade

    Trči, Fidipide, ne posustaj

    uskklikni ono svoje

    „Nenikēkamen!“

    Sve je nadomak grla

    se grče:

    vazduha!

    vode!

    dodira!

    Nasrtaji mreže

    „teorija“

    „zavere“?

    život?

    šta je to?

    O, besramne spodobe

    skrivene u svom brlogu ništavila

    Srednji prst je za vas

    dragocen dar

    „Ljudi su virus“?!

    rođenje?

    smrt?

    Terminatorova pretnja:

    „I’ll be back!“

    ispunjena je

    Sve je povezano

    nema više senke

    nema kutka

    nema rupe ni groba

    nema

    sve je sravnjeno i ogoljeno

    nigde se ne možemo sakriti

    sve je jedno veliko

    virtuelno oko

    Još malo, samo još malo

    još tren

    vreme će se obrnuti

    ne može se pobeći

    jedino čeoni sudar

    Ko će uzeti crvenu pilulu

    istrgnuti kreaciju iz tačke ljudskog

    osloboditi je iz podzemne pećine

    raskrinkati Matriks

    sažvakati algoritam

    i izaći na svetlo

    Već prvi stihovi ove pesme dočekuju nas bujicom ogorčenih glasova i oštrog društvenog sarkazma. Teon gotovo ginsbergovski „urliče“ protiv savremene dekadencije: niz uvreda i epiteta („klovnovi, snobovi, ulizice / nitkovi… elita, naravno“) podseća na gnevnu kadencu Alena Ginzberga iz „Howl“ („Krik“), gde su „najbolji umovi svoje generacije uništeni ludilom“. Oseća se isti buntovni duh koji prokazuje „besramne spodobe“ vladajuće klase – one koji gaze stil, emociju i razum, pljujući u lice svemu što je istinski ljudsko. Taj uvodni katalog negativaca i izopačenosti društva možemo čitati i kroz prizmu bitničke poetike: kao što je Ginzberg imenovao svog demona („Moloch“ u „Howl“-u), tako i Teon nabraja demone naše stvarnosti – od klovnovske elite do kokainske „galerije“ raspusnika – jasno stavljajući do znanja protiv kakvog se to neprijatelja njegova duša bori.


    Pesnik potom secira srž problema: u svetu pesme, istina je postala „(dez)informacija“, naša genetika je „hakovana“, a telo svedeno na digitalne podatke („digitalizacija tela“). Ovi stihovi slikaju distopijski pejzaž današnjice, prepoznatljiv mladim čitaocima koji odrastaju uz internet i teorije zavere na svakom koraku. Teon uspeva da prikaže kako je stvarnost izokrenuta: ne znamo više šta je istina a šta laž, bombardovani smo dezinformacijama, čak nam i biološka suština biva narušena (metafora „hakovane DNK“ dočarava transhumanističko petljanje s genima i identitetom). Digitalizacija tela aludira na pretvaranje naših života u podatke, na jednu gotovo matriksovsku situaciju gde je granica između čoveka i mašine zamagljena. Ovo su složene ideje, ali pesnik ih iznosi jezikom koji je razumljiv i upečatljiv i mlađem čitaocu: jasno osećamo da je reč o svetu u kom je sve virtuelno, u kom se gubi dodir s autentičnim životom.

    Posle ove dijagnoze bolesti, sledi poziv na otpor. U sredini pesme pojavljuje se imperativni ton: „nastavi, navali / na virtuelne neuro-barikade“. Ove reči kao da odjekuju nekim futurističkim bojnim pokličem – zamislimo revolucionara koji juriša na barikade ne na ulici, već u neuralnom, virtuelnom prostoru. To je poziv duhu da ne klone, da se bori protiv mentalnog ropstva koje nameće Matriks.

    Otuda se javlja lik Fidipida: „trči, Fidipide, ne posustaj / uzvikni ono svoje ‘Nenikékamen!’“. Ovde Teon priziva antičkog glasnika Feidipida (grč. Φειδιππίδης), legendarnog atletu koji je pretrčao maratonsku razdaljinu da donese vest o pobedi nad Persijancima, navodno uzvikujući „Nenikékamen!“ („Pobedili smo!“) pre nego što je izdahnuo. Pesnik ovog grčkog heroja vidi kao simbol istrajnosti i prenosa istine – Fidipid je onaj koji trči do krajnjih granica da bi dostavio dobru vest. U kontekstu Putira, Fidipid postaje metafora pesnika ili probuđenog pojedinca: on trči kroz virtuelne barikade i treba da vikne svetu da je pobeda moguća. Znakovito, uzvik koji Teon stavlja u navodnike – deluje iskrivljeno, gotovo nerazumljivo, kao da je samo eho onog slavnog grčkog povika. Time se dočarava da je u našem vremenu poruka pobede izobličena, jedva čujna kroz buku dezinformacija. Ipak, suština ostaje: pesma nas pita – ko će danas biti naš Fidipid? Ko će smognuti snage da, poput glasnika iz Maratonske bitke, pronese istinu i probudi uspavane?


    Fidipid objavljuje Atinjanima pobedu u Maratonskoj bici, Luk-Olivije Merson, 1869.
    Slika Fidipida dok narodu Atine saopštava vest o grčkoj pobedi nad Persijom u Maratonskoj bici.  Luk-Olivije Merson (1869)


    U strofama koje slede, ritam pesme se menja; od pobunjeničkog pokliča prelazi u ton vizionarske opomene. Teon oslikava apokaliptičnu atmosferu sveopšte povezanosti i nadzora: „sve je povezano / nema više senke / nema kutka / nema rupe / ni groba nema / sve je sravnjeno i ogoljeno / nigde se ne možemo sakriti / sve je jedno veliko virtuelno oko“. Ovi stihovi, prosto, dišu duhom borhesovske fantastike i orvelovske distopije. Svet je postao panoptikon – jedno ogromno virtuelno oko koje sve vidi. Svaki kutak intime je razgolićen („nema senke, nema rupe, ni groba nema“), svaki pokušaj bekstva iluzoran. Mlađem čitaocu ove slike mogu zazvučati poznato: živimo pod stalnim nadzorom kamera, satelita, interneta – baš kao što Borhes u svojim pričama oslikava nemoguće lavirinte percepcije, ovde imamo globalnu mrežu kao svevideće oko. Negde u ovim stihovima odjekuje i rečenica iz filma Matriks da je „svuda oko nas“ – globalna simulacija u kojoj smo zatočeni a da toga nismo ni svesni.

    Pesnik tu ne staje: on potencira osećanje teskobe do vrhunca kroz stih „još malo, samo još malo / još tren / vreme se neće obrnuti / ne može se pobeći / jedino čeoni sudar“. Napetost raste – imamo utisak da se približava trenutak sudara, kulminacija krize koju je opisao. „Vreme se neće obrnuti“ sugeriše da povratka na staro nema; nalazimo se u finalnom odbrojavanju, gde je jedini izlaz proboj kroz prepreku, frontalni sudar sa istinom. Ovaj momenat u pesmi odgovara onome što Jung opisuje kao vrhunac nigreda: faze potpune rastvorenosti i očaja, kada izgleda da „nigde nema puta napred“, kada vlada „haos, melanholija“ i osećaj da su Eros (ljubav) i razum u sukobu na život i smrt. To je onaj mrkli mrak pred svitanje.

    I zaista, nakon tog mraka, Teon pruža nagoveštaj svitanja, ali svitanja koje moramo sami izboriti. U završnim stihovima pesme postavlja se ključno pitanje: „ko će uzeti crvenu pilulu?“ Ova referenca na čuvenu „crvenu pilulu“ iz filma Matriks odmah priziva sliku izbora između iluzije i istine. Kao što Morfeus u Matriksu nudi Neu plavu pilulu da nastavi da živi u laži, ili crvenu da se probudi u surovoj stvarnosti, tako i pesnik ovde izaziva i sebe i nas: ko je spreman da proguta gorku istinu? Ko će se usuditi da progleda, ma koliko oči pekle na svetlu? Taj motiv crvene pilule, objašnjen mladom čitaocu, znači: izabrati surovu istinu umesto utešne laži. Teonova pesma nas, dakle, poziva na buđenje iz matriksa – iz velike obmane.

    Sledeći stihovi to potkrepljuju snažnim slikama: treba „istrgnuti kreaciju iz tačke ljudskog i osloboditi je iz podzemne pećine“. Ovo je aluzija na Platonovu pećinu – čovečanstvo je prikovano u podzemlju, zureći u senke, i mora se osloboditi tih okova percepcije. 





    Jan Sanredam, Platonova alegorija pećine, 1604.
    Platonova alegorija pećine, autor Jan Sanredam, prema Kornelisu van Harlemu, 1604, Albertina, Beč.

    „Tačka ljudskog“ može se shvatiti kao naša ograničena perspektiva; pesnik poziva da se kreacija (stvarnost) istrgne iz tog uskog ugla i sagleda u punini. Slede reči: „raskrinkati matriks / sažvakati algoritam / i izaći na svetlo“. Kulminacija je dakle u trostrukom herojskom činu: razotkriti Matricu, proždrati (uništiti) algoritam koji nas porobljuje, i najzad izaći na svetlo. Izlazak na svetlo je slika prosvetljenja, slobode, istine – onaj trenutak kada oči, iako zaslepljene u prvi mah, počinju da vide stvarno Sunce posle dugog boravka u mraku pećine. U alhemijskim terminima, to je prelaz iz nigreda u albedo, početak očišćenja i uvida „odozgo“. Podsetimo se ponovo akronima V.I.T.R.I.O.L: „poseti unutrašnjost zemlje, (te) prečistivši se naći ćeš skriveni kamen“ – e upravo taj skriveni kamen, Occultum Lapidem, ovde možemo protumačiti kao istinsko sopstvo, istinu ili smisao koju pronalazimo nakon što raskrinkamo iluzije. Simbol kamena mudrosti u alhemiji ima dvojako značenje: on je supstanca koja sve nečistoće pretvara u zlato, ali i metafora za skriveno blago unutar nas samih – naš unutrašnji „zlatnik“ spoznaje i celovitosti.

    Teonova pesma „V.I.T.R.I.O.L.“ impresivna je jer spaja taj univerzalni put unutrašnje promene sa konkretnim slikama naše savremene kulture. Dok čitamo ove stihove, prepoznajemo fragmente pop-mitologije: tu su Agent Smitove reči iz Matriksa („ljudi su virus“ – čuvena replika kojom negativac definiše ljudski rod), zatim kultna rečenica Terminatora („I’ll be back!“ – vratiću se, što pesnik označava kao ispunjenu pretnju, možda aludirajući na povratak destrukcije ili cikličnost nasilja). Prisutan je i gest srednjeg prsta, koji pesnik naziva „dragocenim darom“ za sve te „spodobe“ – jedan ironični, pankerski prkos sistemu. Sve ove reference autor ugrađuje organski u tekst, kombinujući visoku simboliku alhemije i Jungove psihologije sa pop-kulturnim kodovima razumljivim i milenijalcima i generaciji Z. Time postiže dvostruki efekat: pesma deluje i arhetipski vanvremenski i savremeno angažovano. Kao čitaoci, osećamo se prozvanima – i na intelektualnom, i na emotivnom nivou – da prepoznamo sopstveni život u tom lavirintu simbola, da se zapitamo: da li smo i mi zatočenici virtuelnog oka? Jesmo li spremni za svoj VITRIOL – za sopstveni silazak unutra i izlazak na svetlo?

    Pesma „V.I.T.R.I.O.L.“ jeste stožer zbirke, ali Putir kao celina izgrađen je od više ciklusa i motiva koji prate liniju duhovne inicijacije. Teon nas vodi kroz etape alhemijske transformacije – od crnila patnje, preko očišćenja duhom ljubavi, ka konačnom sjedinjenju suprotnosti u celinu. 

    U drugim pesmama i ciklusima ove zbirke zapažamo slične simbole i teme koje nadopunjuju viziju.

    Pre svega, tu je motiv bola i tame kao nužne faze preobražaja. U pojedinim pesmama Teon gotovo danteovski prolazi kroz vlastiti pakao: pejzaži su ispunjeni motivima pepela, krvi, suza, raskršća gde duša trpi iskušenja. Osećamo odjeke arhetipa „ranjenog iscelitelja“ – ideje da kroz vlastitu ranu čovek stiče moć razumevanja i isceljenja. Ta rana može biti egzistencijalna bol ili gubitak, depresija ili osećaj besmisla. U jungovskom smislu, to je nužno suočenje sa senkom i destrukcijom starog ja. Podsetimo se: Jung je nigredo fazu opisao i kao subjektivno proživljen proces „bolnog rasta svesti o svojoj senci“, često praćen osećanjem maksimalnog očaja koje je zapravo preduslov za lični razvoj. Upravo takvu tamnu noć duše zapažamo u Teonovim stihovima koji govore o „mraku, melanholiji, haosu“ – ali uvek s naznakom da je to put ka nečemu višem. Jedna pesma u zbirci (koju možemo posmatrati kao deo „crne“ faze) opisuje lirskog subjekta kako luta kroz „grad bez svetla“, okružen senkama prošlosti, osećajući se odvojenim od sebe samog. Kroz tu sliku urbanog mraka provlači se bol intimnog gubitka (možda ljubavne prirode), koji pesnika ostavlja „razbijenog“ – ali upravo u tim razbijenim delovima on nazire obrise nečeg novog što traži oblik. Taj momenat samospoznaje kroz patnju podseća na reči Ezre Paunda: „What thou lovest well remains…“ – ono što istinski voliš i što je istinito u tebi, ostaće, dok prividi gore u vatri kao trica. Teon, čini se, poručuje slično: kroz vatru patnje spaljuju se iluzije, a ostaje naše istinsko biće, kaljeno i jasnije nego pre.

    Iz tog pepela bola izranja motiv ljubavi kao spasonosne niti – možda najvažniji element Putira, samog „svetog pehara“ kao simbola. Teonova vizija „ljubavne gnoze“ posebno dolazi do izražaja u srednjem delu zbirke, gde se nekoliko pesama bave ljubavlju ne samo kao emocijom, već kao duhovnim saznanjem. Ljubav je za njega put ka jedinstvu; ne tek romantična idila, već mistično iskustvo sjedinjenja sa drugim i sa celinom postojanja. U tim stihovima čujemo odjeke kako istočnjačkih, tako i zapadnih mistika: može nas podsetiti na sufijske pesme Dželaludina Rumija gde je voljena istovremeno i ljudsko biće i božansko prisustvo, ili na gnostičku potragu za „iskrom božanskog“ kroz eros. Jedan od najlepših motiva u Putiru vezanih za ljubav jeste slika susreta duša kroz pogled: u jednoj pesmi lirski subjekat opisuje voljenu kao „svetlost u kojoj moje senke izgaraju“. To je ljubav kao alhemijska vatra – onaj ko istinski voli biva pročišćen tom ljubavlju, njegove mane i tamne strane sagorevaju pred svetlom voljenog bića. Ta spoznaja je gnosis – jer kroz ljubav se dolazi do istine o sebi i svetu. U Putiru ljubav spaja suprotnosti: telesno i duhovno, bol i radost, ja i drugi – to je onaj coniunctio iz alhemije, sveti spoj zbog kog se svi prethodni stadijumi preobražaja moraju izdržati.

    Važno je reći da Teon o ljubavi piše iskreno i strastveno, ali bez trunke banalnosti. Oseti se uticaj i bitničke poezije (Allen Ginsberg, Gregory Corso) u slobodi izraza kada govori o telesnosti i ekstazi, kao i uticaj klasične mistične književnosti kada priziva motive poput „božanske iskre u tvom pogledu“ ili „tajne večere duša“. Jedna pesma iz ciklusa ljubavnih, na primer, intertekstualno razgovara sa Borhesom: spominje „Alef“ – čuvenu Borhesovu tačku u kojoj je sadržano sve. Teon tu sliku koristi da opiše voljenu: „U tebi vidim svoj Alef, sve svoje mogućnosti i svetove“. Tako ljubav postaje spoznaja svih mogućnosti postojanja, kao da je voljeno biće magični ogledni kosmos. Druga pesma priziva antički mit o Erosu i Psihi: pesnik sebe vidi kao Psihu koja u mraku dodiruje lice nevidljivog Erosa – svestan da će ga spoznati tek kad se usudi da u mraku zapali svetiljku, rizikujući da se Eros uplaši i pobegne. Time nam sugeriše da je spoznaja kroz ljubav hrabra i delikatna stvar: treba imati hrabrosti osvetleti ono što volimo, spoznati ga u punoj istini, pa makar to značilo i da rizikujemo gubitak ili bol. Nagrada je, ipak, neprocenjiva – transformacija duše, proširenje svesti, gnosis koja ostaje večno (jer „what thou lov’st well is thy true heritage“, rekao bi Pound).

    Na kraju ovog alhemijskog putovanja kroz Putir, čitalac biva doveden do sinteze, do vizije celovitosti bića koja je i cilj svakog duhovnog traganja. Ako smo krenuli od mraka i rasula, završavamo u znaku sjedinjenja – unutrašnjeg mira koji nosi tragove svih pređašnjih lomova, ali ih nadilazi integracijom. Zbirka kulminira pesmama koje odaju utisak zaokruženosti, gotovo kosmičkog sklada između pojedinca i univerzuma. U tim završnim stihovima osećamo harmoniju suprotnosti: i svetlo i tama nalaze svoje mesto, i bol i radost tvore jednu celinu, baš kao što se u alhemijskom sudu (peharu) sjedinjuju svi elementi u „kamen mudrosti“. Nije slučajno što se knjiga zove Putir – sveti pehar je simbol posude u kojoj se vrši preobražaj, ali i simbol duše koja prima božansku milost. U hrišćanskoj tradiciji, pehar (Gral) sadržao je Hristovu krv, spajajući božansko i ljudsko; analogno tome, Teonov Putir sadrži suze i krv ljudskog iskustva preobražene u zlato duhovne spoznaje.


    Žena sa uroborosom u traktatu Mihaila Ranfta o vampirima, 1734.
    Gravira žene koja drži uroboros u traktatu Mihaila Ranfta o vampirima iz 1734. godine.



    U duhu Urobora, kraj knjige se spaja sa njenim početkom, stvarajući krug. Poslednji ciklus odiše smirenošću i pomirenjem. Ovde pesnik više ne „urliče“ protiv nepravde niti boluje od pustoši – već kontemplira. Kao da stoji na vrhu planine posle dugog uspona i sada gleda širu sliku. Čak i kada se priseća pređašnjih patnji, čini to sa zahvalnošću, shvatajući njihovu ulogu u vlastitom rastu. Ovaj završni uvid podseća na Jungovu misao da se, nakon integracije senke i prolaska kroz tamu, javlja enantiodromia – prelazak suprotnosti – pa nigredo ustupa mesto albedu, „neočekivana svetlost obasjava iz najdublje tame“. Teon to osvetljenje prikazuje suptilno: možda kroz motive svitanja, spoja Meseca i Sunca, ili kroz sliku ogledala u kom se pesnik napokon vidi celim bićem. Jedan stih pred kraj zbirke kaže (parafrazirano): „Sakupio sam se iz rasutih delova / i zagrizao zrno svetlosti u sebi“. U samo jednoj slici – zagrizanja svetlosti – spojio je alhemijsku metaforu (konzumacije sopstvene rasvetljene suštine) sa gnostičkim činom prosvetljenja.

    Važno je naglasiti da ovakav optimističan zaključak ne deluje nimalo isforsirano. Naprotiv, čitalac veruje pesniku, jer je zajedno s njim prošao kroz oluju. U završnici Putira prepoznajemo onaj tihi zanos kakav nose recimo završni delovi Eliotove „Puste zemlje“ ili Paundovih „Canta“ – kad posle burne disonance zasvira jedan smirujući akord. Osećamo i daleku jeku Borhesove misli da „kraj svake iskrene priče neminovno vraća početak“ – a Uroboros ciklus se upravo time i zatvara: krajem koji je novi početak.

    Viktor Radun Teon je sa Putirom ponudio retko bogatu i smelu poetsku viziju. Kombinujući filozofsku misaonost i sirovu emociju, hermetičke simbole i prizemni žargon, on pravi most između tradicije i savremenosti. Ova zbirka nas podseća da poezija i dalje može biti ritual inicijacije – prostor gde čitalac zajedno sa pesnikom prolazi kroz iskušenja i izlazi preobražen. U vremenu kada se čini da „globalno virtuelno oko“ sve prati i gde mlade generacije odrastaju uz osećaj egzistencijalne zbunjenosti, Putir nudi i opomenu i utehu. Opomena je da se ne zadovoljavamo iluzijama, da ne pristanemo na ulogu roba u Matriksu. Uteha je da nismo sami na tom putu – pesnik nas prati kroz mrak jer je i sam tuda prošao, i svedoči da se na kraju zaista nalazi svetlo. Kao što Teon sugeriše, a Jung potvrđuje, kroz „mračnu noć“ se mora proći da bi svanula zora individuacije i celovitosti. Putir stoga čitamo i kao čin pobune i kao molitvu: pobune protiv svega što je čoveka obesvetilo, i molitve za ponovno osvećenje života.

    Na samom kraju, vraćamo se motu s početka – V.I.T.R.I.O.L. – i shvatamo da je Viktor Radun Teon u svom svetom peharu uspeo da uglobi upravo to alhemijsko uputstvo. „Poseti unutrašnjost zemlje“ – učinio je to zaronivši hrabro u dubine bola, haosa i sumnje. „Ispravi/popravi (sebe) i pronaći ćeš skriveni kamen“ – kroz ljubav, spoznaju i stvaralaštvo, on je taj kamen mudrosti izneo na videlo, makar u obliku pesničke istine. Čitalac koji se prepusti ovom esejičko-poetskom putovanju osetiće da se i u njemu nešto preobražava: možda će i sam prepoznati koje to „zlato“ nosi u sebi ispod slojeva „dross“ (tog šljama laži i straha). Putir nas, konačno, uči onome što je i Ezra Pound poručio – da ono najvrednije u nama ne može biti oduzeto niti uništeno, da „ono što dobro voliš ostaje… ostalo je trica“. Teon je svoj pehar ispunio do vrha simbolima i emocijama; na nama je da iz njega otpijemo gutljaj i okusimo tu gorko-slatku, alhemijski spravljenu poetsku esenciju; možda ćemo u njoj prepoznati i sopstvenu skrivenu iskru koja čeka da bude oslobođena na svetlo.



    Vilinski konjic tokom završnog presvlačenja iz nimfe u odrasli stadijum
    Vilinski konjic (vretence) prolazi kroz poslednje presvlačenje svoje metamorfoze; u ovom procesu on se transformiše iz svog stadijuma nimfe u odrasli stadijum.


    Preobraženje

    Previše blizu,

    uz ambis, tik 

    električna provokacija

    mogla bi da iscuri
    u gral dodira.

    Zvuk ruševine

    ili cik zvonjave,
    zujim unutar tvoje tišine.

    Krepim se zanosom,

    u nepce guram osećaj
    da te imam,
    da u tvoja bedra
    utisnem svemir.

    Rastvaramo se bučno

    u vitriol 
    Meduzina glava,

    terra incognita.

    Konačno:

    preobraženje.
    Spržen sam
    u foton sačuvan,
    tobom pijan.
    Napisao osvrt i priredio izabrane pesme 
    Vladimir Tomić